“Moje dijete me vara.” Prije ili kasnije, roditelji neizbježno dođu do ovog neugodnog otkrića. Često takvo ponašanje djeteta udara na njihov autoritet i doživljava se kao znak nepoštovanja ili čak kao pedagoški fijasko. Dječje laži uznemiruju odrasle prvenstveno jer narušavaju međusobno povjerenje. Je li uvijek potrebno reagirati na dječje laži i kako postupiti da one ne unište odnos s djetetom?
Svi lažemo
Prema istraživanju, u prosjeku slažemo tri puta u 10-minutnom razgovoru. Postoje različite nijanse laži – od želje da se malo uljepša stvarnost do očite obmane. Nije svaka laž loša niti je svaka istina dobra. Klasični sociolog Erving Goffman sav je društveni život promatrao kao kazališnu predstavu u kojoj svatko igra uloge koje se od njega očekuju. Goffman je tvrdio da se ovisno o situaciji očituju različiti identiteti osobe kao društvenog subjekta i da svaka situacija ne zahtijeva istinu. Inače bi život u društvu bio nepodnošljiv.
Stoga svi mi ponekad nešto prešutimo ili, obrnuto, uljepšamo stvarnost. To zahtijeva uljudnost, ljubaznost, suosjećanje ili jednostavno trgovački interes (na primjer, kada su u pitanju radna pitanja). Gotovo svi ljudi lažu češće nego što misle, tim više što neke izraze pristojnosti uopće ne smatramo lažima. Ne govorimo svojoj voljenoj teti da je njezin dar beskoristan i da bi bilo bolje da ga primimo s novcem. A na zabavi, umjesto "Nemoguće je jesti, ne znaš uopće kuhati", vjerojatnije je da će zvučati kao: "Hvala, otišao sam u kafić i sada nisam gladan."
Međutim, za razliku od odraslih koji su svjesni namjernih laži, djeca ne varaju uvijek namjerno u uobičajenom smislu. Da biste razumjeli kako najbolje odgovoriti na prijevaru, morate uzeti u obzir dob djeteta.
Laži u različitim godinama: od fantazija do profita
Htjeli mi to ili ne, djeca će naučiti lagati za vlastitu korist i to će činiti uglavnom iz istih razloga kao i odrasli. To znači da ih trebamo naučiti razlikovati bijele laži i licemjerje kao dio dobrog odgoja od zlonamjernih laži, a zatim objasniti kakve će posljedice nastupiti ako se prijevara otkrije. Važno je da dijete prepozna motive laži kod sebe i kod drugih ljudi, da shvati odgovornost za svoje riječi i postupke.
Većina djece nauči lagati do treće godine, gotovo istovremeno s razvojem stabilnih jezičnih vještina. No, to se teško može nazvati lažju, već je riječ o uljepšavanju stvarnosti. Činjenica je da do otprilike 6. godine djetetov mozak lako miješa stvarnost s vlastitim izmišljenim svijetom. Djeca izmišljaju svakakve bizarne priče, stvaraju složene narative, sklapaju imaginarne prijatelje – i to je prirodna faza razvoja.
Stoga je prerano govoriti o lažima kao suprotnosti istine u ovoj dobi – dapače, mozak, koji još nije u potpunosti ovladao apstraktnim mišljenjem, stvara “proširenu stvarnost” – baš poput modernih gadgeta.
Iako je odraslima teško povjerovati u to, predškolskom djetetu objašnjenje da je Carlson pojeo posljednju tortu izgleda sasvim logično.
Nakon 6 godina granica između stvarnog i izmišljenog postaje jasnija, a dijete počinje svjesno eksperimentirati, znajući da njegove riječi ne odgovaraju stvarnosti. U ovoj dobi djeca već mogu namjerno lagati, radi zarade, sakriti svoje postupke ili prave namjere. Otprilike u to vrijeme djeca počinju shvaćati da je i šutnja oblik laganja. Dijete, kao i odrasla osoba, radije ne govori istinu, teže mu padaju otvorene laži.
Do 10 godina uhvatiti dijete u laži prilično je lako, na to ukazuju različiti znakovi: promjene u intonaciji i tempu govora, pretjerana nervoza, nedosljednosti u samoj priči. Što je dijete starije i što češće uspijeva uspješno prevariti, to mu to bolje polazi za rukom i sve ga je teže uhvatiti u laži.
Zašto je isplativo lagati?
Glavni razlozi za namjerno laganje su želja da se izbjegne roditeljski bijes i kazna, da se sakriju vlastiti sumnjivi postupci i izbjegnu osjećaji srama (čak i ako nisu kažnjeni), da se izvuče korist, da se zaštiti sebe ili nekog od prijatelja. U adolescenciji se tim motivima dodaju novi motivi: želja za povećanjem društvenog statusa u skupini, za privlačenjem pozornosti suprotnog spola, za očuvanjem privatnosti od drugih, a ponekad i želja za ismijavanjem vršnjaka.
Uz pomoć laži djeca mogu zadovoljiti svoje druge potrebe, ponekad čak i one osnovne kao što su potreba za sigurnošću ili emocionalnom vezom s roditeljima.
Teško je vjerovati da se mogu zadovoljiti onim što se obično naziva lažju! Štoviše, ako je dijete u teškoj životnoj situaciji i nema blizak odnos s roditeljima, ono je sklonije svoje emocionalne potrebe zadovoljavati uz pomoć fantazija i obmana drugih.
“Po mom mišljenju, djeca često lažu kada osjećaju da su im leđa naslonjena na zid”, kaže psihoterapeutkinja Irina Mlodik. “Toliko se boje naići na reakciju odraslih da svim silama pokušavaju odgoditi ovaj susret. To obično ne uspije jer vaš bijes zbog pokušaja laganja samo postaje jači. Kad bi dijete jednostavno priznalo svoje nedjelo, sve bi bilo jednostavnije, ali u trenutku stresa teško mu je povjerovati u to.”
Nakon što su djeca nekoliko puta uhvaćena u laži, roditelji im mogu prestati vjerovati i posumnjati da lažu iz bilo kojeg razloga. Dijete pokušavaju uhvatiti u laži, organiziraju mu provjere i ispitivanja, ali to samo komplicira situaciju. “Dijete se još više boji da će biti otkriveno, uhvaćeno, sve češće ili još vještije laže”, objašnjava Irina Mlodik. “Tako roditelj, takoreći, oduzima vlastitu savjest djetetu i zamjenjuje je vanjskom – svojim pokušajima inkriminacije, kontrole i posramljenja zbog pokušaja prikrivanja onoga što je učinio.”
Kako odgovoriti na prijevaru da vam laž ne pređe u naviku?
Budite iskreni sa svojim djetetom. Koliko puta, prije vađenja krvi ili odlaska zubaru, roditelji svojoj djeci pričaju priče o tome kako "uopće neće boljeti" ili će se osjećati kao ubod komarca? Kako dijete može naučiti vrijednost istine ako riječi roditelja nemaju nikakve veze sa stvarnim životnim iskustvom? Ili je već više puta čuo kako su mama ili tata lagali vlastitim roditeljima, inspektoru prometne policije ili kolegama? Ako je to tako, onda ćete morati odustati od dvostrukih standarda i pokušati objasniti razloge vlastitih postupaka, pokazati primjere neugodnih posljedica laganja i objasniti zašto nije uvijek moguće govoriti istinu.
Budite primjerom, čak i u malim stvarima. Kad telefon zazvoni, nemojte tražiti od djeteta da kaže baki da niste kod kuće. A kada tijekom zajedničke kupnje prodavaču vratite haljinu zbog visoke cijene, nemojte odgovarati da vam nije odgovarala bojom ili veličinom. U takvim situacijama dijete uči da su male laži prihvatljive, a postaje i pasivni suučesnik.
Ne ismijavajte bezazlene fantazije iz djetinjstva. Dok je dijete još malo, granica između stvarnosti i svijeta mašte vrlo je tanka. Zbog ismijavanja njegovih priča neće prestati maštati, već će biti skloniji zaći u svijet koji je izmislio, izbjegavati odgovore i naposljetku neće htjeti biti iskren prema vama. I ovdje nije daleko od redovitih zlonamjernih laži. Dodatna pitanja o pojedinostima priče, naprotiv, pomoći će djetetu da razvije maštu i ojača međusobno povjerenje.
Ne lijepite etikete. “Lažljivac”, “prevarant” – riječi su koje ponižavaju bilo koju osobu, a često djeluju i na principu samoispunjavajućeg proročanstva. Stoga, čak i ako svom djetetu želite u šaljivom tonu reći: “Ma, ti si varalica!”, pokušajte se suzdržati. Bolje je reći kako se stvarno osjećate: "Osjećam se loše što si mi rekao laž, molim te, nemoj to više učiniti."
Naglasite vrijednost istine bez fokusiranja na laži. Kada od djeteta čujete nešto što se po vašem mišljenju kosi s činjenicama, umjesto da kažete: “Ne sviđaju mi se tvoje laži” ili “Bolje ti je da odmah sve priznaš”, puno je bolje pitati za istinu: "Volio bih čuti kako je stvarno bilo." Ovom formulacijom ne narušavamo djetetove granice, ne izazivamo u njemu osjećaj krivnje, a istovremeno stvaramo siguran prostor za iskren razgovor, pa tako i koliko je istina važna u odnosima. A pritom, budemo li dovoljno taktični, moći ćemo razumjeti razlog zašto nam je dijete odlučilo ispričati svoju verziju događaja.
Potičite dječju iskrenost. Pogotovo nakon što je laž otkrivena i dijete vam je to priznalo. Što češće vaše dijete čuje fraze poput: "Drago mi je da mi vjeruješ i ponosan sam što si imao hrabrosti reći istinu", to će češće biti iskren prema vama i prema drugim ljudima.
Izvor:
Portal o odgoju djece RaisingChildren