Dijete ne sluša odrasle, svađa se s vršnjacima, viče na njih, kvari stvari – što to znači? U većini slučajeva, to je manifestacija dječjeg bijesa, koji se izražava na najradikalniji način.
Sadržaj članka:
- Jedini obrazac ponašanja
- Posljedica jakih nekontroliranih emocija
- Reakcija na umor
- Reakcija na zabranu
- Obrana, reakcija na strah
- Simbol spola ili društvene uloge
- Način da se privuče pozornost
- Reakcija na traumatičnu situaciju
Svi ljudi s vremena na vrijeme doživljavaju ljutnju ili ljutnju. Ali ne ponašaju se svi agresivno. Koja je razlika? Ljutnja je emocija, osjećaj. Agresija je radnja prevedena s latinskog znači "napad", fizički ili verbalni.
Normalno je osjećati se ljutito, ali agresivno ponašanje nije nešto što volimo vidjeti u društvu. Važno je ne prisiljavati dijete da se prestane ljutiti, već ga naučiti da svoje osjećaje izražava konstruktivno, sigurno za sebe i druge. Da biste to učinili, morate razumjeti razloge dječjeg bijesa, koji je u pozadini agresije.
Kada početi brinuti
Agresivno ponašanje, različitog oblika, može biti oznaka dobi, jedna od prirodnih faza odrastanja. U nekim situacijama djeca nemaju odgovarajuće načine da se nose sa svojim impulsima. U dobi od 3-6 godina osjećaju višak energije, žele istraživati svijet, sanjaju o komunikaciji i osjećaju ljubomoru na majku. Nemogućnost da dobijete ono što želite i nedostatak vještina konstruktivnog ponašanja mogu se manifestirati u obliku agresije.
U tom razdoblju roditelji bi trebali više razgovarati s djetetom, razvijati njegov smisao za humor i ne nasjedati na provokacije. Ako su suočeni s djetetovom agresijom, onda je trebaju zaustaviti, a zatim sagledati sve moguće načine kako se u ovoj situaciji ponašati smireno i njihove prednosti u odnosu na agresiju.
Prava briga trebala bi biti agresija, koja postaje navika kada dijete uživa u okrutnom postupanju prema drugim ljudima: vršnjacima ili voljenim osobama.
Donald Winnicott, pedijatar i psihoanalitičar
Drugi psiholozi koji rade s djecom potvrđuju: dijete se nikada ne počinje ponašati agresivno samo da bi nekoga živciralo, iz "ljubavi prema umjetnosti" – naprotiv, ima jedan ili više razloga za to.
Glavni uzroci dječje agresije
Jedini obrazac ponašanja
Djeca koja odrastaju u sredinama u kojima se prakticira fizičko i psihičko nasilje često se ponašaju agresivno. To im je jedini model ponašanja, jer drugoga nisu vidjeli i ne poznaju. Zbog toga se kod posvojene djece često primjećuje agresija.
Što učiniti: pokušajte ukloniti primjere agresivnog ponašanja i pokazati konstruktivne modele. Objasnite djetetu da možete postupiti drugačije, pohvalite za uspješne pokušaje.
Posljedica jakih nekontroliranih emocija
Dijete se ne može nositi sa svojim emocijama, nema drugog načina da izrazi ljutnju osim da je usmjeri na nekog drugog.
Što učiniti: Objasnite svom djetetu da je zabranjeno udarati ili nazivati nekoga pogrdnim imenima iz ljutnje ili bijesa – to boli osobu koja dobije udarac ili psovke. Umjesto toga, možete vikati: "Ljut sam, jako sam ljut!", pa čak i lupati nogama, udarati po jastuku i duboko disati. Pokažite dijete liječniku.
Reakcija na umor
Agresivno ponašanje primjećuje se kod djece koja su emocionalno umorna i dugo se nisu odmorila. Dijete se umara brže od odraslih – a ako zaboravite na to, može doći do sloma.
Što učiniti: pokušajte proniknuti u djetetova iskustva i emocionalno stanje, nemojte ga prisiljavati da trpi neugodnosti bez objašnjenja, dajte mu priliku da se odmori od napetosti. Pratite svoju dnevnu rutinu, pronađite faktore umora i uklonite ih: na primjer, dodajte dnevni san ili produžite noćni san, smanjite gledanje crtića.
Reakcija na zabranu
Dijete se ponaša agresivno, testira granice i svoju snagu da dobije ono što želi, a što je nemoguće dobiti.
Što učiniti: odrasli trebaju biti dosljedni u svojim zahtjevima: dobro je kada se roditelji slažu oko svog stava i ne odstupaju od njega. Zabrane trebaju biti jasne i štititi dijete ili druge: „tava je vruća, možete se opeći; Ne možeš trčati po hodniku jer tata spava.”
Obrana, reakcija na strah
Dijete ne ulazi u tučnjavu, ali u slučaju bilo kakvog sukoba koristi se šakama – to znači da iza agresije stoji strah i nemogućnost da se obrani na drugi način, primjerice, odgovori riječima, okrene se odrasloj osobi za pomoć.
Što učiniti: razgovarajte s djetetom o tome što ga je točno uplašilo i kako je moglo postupiti drugačije.
Simbol spola ili društvene uloge
Uzvrati “prestupniku”, ne boj se svađe, jer “ti si dječak”, a “tata ti je vojnik” – takvi stavovi roditelja mogu uzrokovati agresivno ponašanje kod djece.
Što učiniti: zapamtite da je za dijete važnija podrška voljenih osoba s kojima možete razgovarati i raspravljati o sukobu koji je nastao, a ne osjećaj osobne superiornosti.
Način da se privuče pozornost
Ovu metodu koriste djeca koja u “mirnom životu” ne osjećaju emocionalni odgovor, ali dobiju reakciju ako se počnu svađati ili se na neki drugi način ponašati agresivno.
Što učiniti: usmjerite djetetovu pozornost na one trenutke kada se dobro ponaša, ignorirajte provokacije. Ako se situacija ne može zanemariti, onda trebate zaustaviti djetetovu agresiju što je moguće neemotivnije.
Reakcija na traumatičnu situaciju
U situaciji koju dijete doživljava kao opasnu za sebe, a i samo se osjeća usamljeno, manifestacije agresije mogu postati pristupačan način za utapanje tih osjećaja. Na primjer, ako je obitelj u krizi, a roditelji ne nalaze snage objasniti što se događa njihovoj djeci.
Što učiniti: razgovarajte s djecom, objasnite im što se događa kod kuće.
Ne mogu bez podrške odraslih
Za otklanjanje uzroka agresije djeci su uvijek potrebni odrasli koji im mogu pružiti podršku. U čemu bi to trebalo biti izraženo?
1. Razgovarajte s djetetom i osuđujte agresivne postupke drugih ljudi u životu ili u knjigama/filmovima/crtićima. Skrenite djetetu pozornost na to kako se osjećalo kada su mu drugi ljudi to radili.
2. Ne odbijajte dijete u njegovim manifestacijama ljutnje i ljutnje, pomozite mu da ih preživi. Budite popustljivi. Postupno će se naučiti samostalno nositi s njima.
3. Analizirajte koji se problemi i potrebe kriju iza djetetovog agresivnog ponašanja. Reagirajući na ovakvo ponašanje, pokažite da razumijete problem. Reagirajte smireno i suzdržano – vikanje, ismijavanje i udaranje su neprihvatljivi. Birajte riječi – nema potrebe svoje dijete nazivati "borcem" ili "lošim djetetom". Ukorite i komentirajte bez svjedoka.
3. Ne očekujte trenutne promjene, obratite pažnju na pozitivne promjene, razgovarajte o njima i veselite se djetetu.
4. Posjetite psihologa kako biste bolje razumjeli što se događa. Konzultacije s neurologom i psihijatrom mogu biti potrebne kako bi se isključili problemi povezani sa zdravljem djeteta ili odabralo liječenje.
Izvori:
Psychologies časopis i web stranica
Portal "Bilten za psihologiju"
Časopis i web stranica “Sretni roditelji”