Bajkoviti svijet je sasvim jednostavan, ali jednostavna priča će svakako dotaknuti jednu od djetetu važnih tema – radost i ljutnju, prijateljstvo i prijevaru, škrtost i velikodušnost, dobro i zlo. Dječja analitička psihoterapeutkinja Olga Novichkova govori o tome zašto ne smijete zanemariti čitanje bajki.
U modernom dobu, u pitanjima odgoja djece, puno ide preko “korisnosti”. Roditelji pažljivo biraju najbolje za dijete, kako bi bilo i razvoja i učenja: znanje ili vještine nisu toliko važni. Glavna stvar je korist! Na popisu onoga što djetetu zaista treba sve se rjeđe nalaze bajke. Ali djeca ih itekako trebaju. Zašto su tako važni pomagači lišeni roditeljske pažnje?
Zašto roditelji svojoj djeci ne žele čitati stare bajke?
U bajkama, pogotovo onim starim bez suvremenog uglačavanja, ima okrutnosti i smrti. Roditelji žele zaštititi svoje dijete od takvih ružnih aspekata života. Međutim, u stvarnosti postoji i mjesto za smrt i okrutnost. Dopuštajući djetetu da se s tim susreće na stranicama bajke, roditelji daju njegovoj psihi priliku da probavi sve emocije dobivene takvim sudarom i nauči se nositi sa svojim iskustvima i životnim nedaćama.
Ovo je također izvrsna prilika da pomognete da se ne odvratite od svojih neprijateljskih osjećaja, već da kroz iskustvo čarobne priče održite kontakt s njima. To posebno vrijedi za vrlo poslušnu i posve dobru, korektnu djecu. Upravo su ta djeca sklona odreći se svojih loših osjećaja, što onda utječe na njihovo zdravlje i psihu. Kroz iskustvo npr. ljutnje u bajci, dijete će bezbolno osjetiti i izraziti ono što se nakupilo, a da ne ošteti ni sebe ni druge.
Bajke sa zlim maćehama, strašnim mačkama i slično, prema mišljenju roditelja, plaše/škode djetetu. Ne baš. Super je ako u bajci postoji netko odrastao i zao kome se suprotstavlja glavni lik. Tada se dijete može brinuti, poput junaka bajke, ljutiti se na svoju maćehu ili se bojati Koshcheija. Svi ovi osjećaji postoje u djetetovom životu, a često su usmjereni prema roditeljima na koje je vrlo teško ili čak nemoguće naljutiti se. Stoga, ako negativne emocije možete preusmjeriti na zlikovce iz bajki, to će samo koristiti i samom djetetu i njegovom odnosu s roditeljima.
Odrasli često vjeruju da bajke ne uče ljubaznosti ili opraštanju. To je istina. Međutim, to ne bi trebali učiti djecu! Dječji svjetonazor temelji se na osjećaju za pravdu. Ako je zlikovac kažnjen, pravda se uspostavlja, dijete (malo-pomalo, čak i nesvjesno) jača u svom svjetonazoru, što je iznimno važno za formiranje njegove osobnosti. Ali svjetonazor odrasle osobe temelji se na osjećaju milosrđa; on se gadi idejom osvete. Dakle, postoji velika razlika između toga kako djeca i odrasli doživljavaju svijet i bajke.
Čak ni odrasli ne odobravaju glavne likove koji su lupeži ili prevaranti koji su do uspjeha došli prijevarom: “Što oni uče!” Opet, u svijetu odraslih takva se "spretnost" percipira potpuno drugačije. Djeca su jako sretna ako su junaci uspjeli nekoga nadmudriti ili prevariti. To znači da ne morate biti veliki i jaki (kao odrasli!) da biste uspjeli. Mali, ali lukavi (odnosno djeca) također imaju šanse. Takva nada daje veliku potporu djetetu koje se često osjeća slabim pred svijetom odraslih.
Koja je još nezamjenjiva korist od bajki?
Kroz bajke dijete uči da se teškoće moraju prevladati. Sjetimo se Ivana Carevića: kada je saznao da je njegova žena, princeza žaba, nestala, ožalostio se i otišao je tražiti. Bajke nas uče da ne posustajemo pred životnim izazovima i da pred teškoćama hrabro idemo naprijed.
Bajke uče simboličkom razmišljanju. Upravo je to neophodan element za zdrav razvoj ljudske psihe. Uz njega, osoba je u stanju ne samo proživjeti problem, već i razmisliti o njemu, pronaći rješenje i naučiti lekciju, a da u budućnosti ne “stane na grablje”.
Bajke daju djeci nadu. Služe kao podrška, uče vas maštati. Potonje je vrlo važno: bajke pomažu u suočavanju s poteškoćama maštanjem o čarobnom svijetu, a ne skrivanjem od stvarnog života u fantazijama. Ovdje je tanka linija. U prvom slučaju, dijete kroz fantaziju uči nadati se i svoje snove pretvara u planove. A u drugom se skriva od života, pokazujući nesposobnost da se nosi sa životnim izazovima. Ovo je vrsta razvoja zdrave fantazije koju uče stare, čarobne narodne priče. Moderne adaptacije potpuno su lišene onih drevnih elemenata zapleta koji vam omogućuju da shvatite da je ovo čarobna priča, samo trebate vjerovati u nju, shvaćajući da je to bajka. Inače, u priči s mnogo činjenica i objašnjenja, dijete neće spoznati magičnu i ljekovitu moć svojih maštarija.
Stare bajke pričaju priču, ali ne korisnu u očitom smislu. Ovdje se bajke suprotstavljaju različitoj obrazovnoj literaturi koja informira, podučava i nudi mogućnosti ponašanja koje dijete može izravno implementirati. Ali dijete (srećom!) neće izravno ponavljati ponašanje junaka iz bajki. Međutim, moći će ponoviti ponašanje junaka u prostoru svog unutarnjeg svijeta. Na primjer: tri praščića se sukobe s vukom, a treći uspije. Informativna poruka bajke, koju odrasli razumiju, govori o važnosti obavljanja poslova na vrijeme i učinkovito. Ali u unutarnjem svijetu djece ova bajka uči da se ne zatvaraju sa strahom od svijeta, već da steknu hrabrosti da se direktno suoče s opasnostima. Stoga odrasli ne bi trebali tražiti logiku u dječjim bajkama. Ove su priče u skladu s načinom na koji predtinejdžersko dijete percipira svijet, a ne odrasli.
Iz istog razloga nema potrebe s djetetom raspravljati o moralu ili značenju bajki. Za njegov razvoj korisnije je govoriti o stvarnim pričama. Ako odrasla osoba djetetu objasni svoje mišljenje o bajci, iz nje će u najboljem slučaju nestati ljekovita magija. Ili će dijete biti zbunjeno mišljenjem odrasle osobe, koje je strano njegovoj svijesti.
Još jedna neprocjenjiva prednost bajki je to što ih djeca mogu odglumiti. Ali i ovdje postoji podtekst o pravom značenju takvih igranja, uz razvoj kreativnih vještina, mašte, isprobavanje likova junaka i sl. Ono što dijete može odglumiti može se i dogoditi. Evo primjera koji je opisao Bruno Bettelheim (njegov rad na bajkama može odrasloj osobi otvoriti cijeli svijet simboličkog značenja) o igranju bajke "Pepeljuga". Vole je igrati djeca koja imaju sestre (rjeđe braću). Zahvaljujući glumi, dijete uči prevladati ljubomoru prema bratu i sestri – odnosno negativan stav prema sestrama ili braći! A također i svojoj majci. Bajka daje pretpostavku da su primirje i dobri odnosi mogući te daje nadu u prihvaćanje i podršku.
Bajke su pune neočiglednih i nelogičnih značenja. A najbolje je pustiti dijete da ih samo proživi, ne tražeći koristi ili objašnjenja od odraslih – dobrobiti u bajkama mnogo su dublje nego što možemo zamisliti.