Djeca su na mnogo načina produžetak svojih roditelja. Odrastajući u obitelji, ponavljaju karakter majke ili oca, a mogu imati iste navike kao i članovi obitelji, raspoloženja i karakteristike ponašanja.
Ovaj članak govorit će o fenomenu povećane anksioznosti kod majki.
Što se događa s djecom kada svakodnevno dolaze u kontakt ne samo s majkom, već i s njezinom tjeskobom? Kako se raspoloženje žene prenosi na njezinu djecu? Je li moguće smanjiti anksioznost kod majki i djece? Odgovori su u ovom članku.
Osjećaji i odnos djeteta prema životu
Roditelji djetetu prenose svoj stav prema svijetu. Kada komunicira s ljudima oko sebe – prijateljima, poznanicima, kolegama – odrasla osoba nesvjesno prenosi svoje metode komunikacije. Ako su majka ili otac skloni pokazivati puno ljutnje i iritacije, velika je vjerojatnost da će dijete ponoviti takvo ponašanje.
Anksioznost je proces koji se ne može uvijek primijetiti i na prvi se pogled čini da ne predstavlja prijetnju osobnosti žene i njezine djece. Povećana anksioznost je iritantan čimbenik koji ne dopušta majci da mirno živi, uživa u sebi, ljudima oko sebe iu svakom danu te utječe na njezinu interakciju u obitelji.
Kada odgajate djecu, važno je shvatiti da su pod utjecajem svega što roditelji rade ili govore.
Nesposobnost odraslih da se zaštite, stvore uvjete za ugodan život, depresija ili stres pogađaju i djecu u obitelji – mogu osjećati strah i nesigurnost, iako su u blizini voljeni i odrasli.
Što i zašto je majka zabrinuta?
- Djetetu će se dogoditi nešto loše. Misli koje ujedinjuju takvu tjeskobu imaju vrlo širok raspon. Žena koja je zabrinuta za stanje, zdravlje i život djeteta može stalno razmišljati o tome da će ga netko uvrijediti, da će se osjećati neželjeno ili napušteno, da će se razboljeti, da će ga udariti auto, da će ga ukrasti, uplašen, pretučen, odnijet će mu dragocjenosti, a što je najgore – može i poginuti u kakvoj nesreći.
Razmišljajući o tome, majka je izložena vrlo snažnom strahu i tjeskobi, brine se za svoje dijete, čak i ako ono već ima 10, 15 ili 20 godina. Ako je tjeskoba vrlo jaka i žena se navikne živjeti s njom, tada se sva njezina energija troši na suzdržavanje uzbuđenja. Zbog toga se često osjeća umorno, depresivno i premoreno. Nema energije za posao, zabavu ili privatni život. Neprestano proživljavajući sve strašno i neugodno što se djetetu može dogoditi, ona nema ni vremena ni želje baviti se hobijima, posvetiti pažnju sebi, mužu ili osobnim interesima. Zašto je majka toliko zabrinuta?
- Prezaštitnički stav prema djetetu. To se događa u obiteljima u kojima se o zdravlju, dobrobiti i ponašanju djece razmišlja stalno i više nego o bilo čemu drugome. Djeca u takvim obiteljima možda neće odrasti neovisna, jer se majčinska tjeskoba – ako je se žena nesvjesno pokušava riješiti – pretvara u kontrolu.
Tada roditelji ne dopuštaju djetetu ni korak bez njihovog znanja. Cilj je da mu se ništa ne dogodi. Djeca u takvim obiteljima ne znaju puno o odgovornosti i samostalnosti, a na njih se prenosi i osjećaj uzbuđenja.
- Jedino ili dugo očekivano dijete. Ponekad je majka vrlo zabrinuta za zdravlje i život svog djeteta, ako je dugo čekala na njegovo rođenje, on je njezina jedina radost, ili nema drugih rođaka osim njega. Tada, nesvjesno, žena ga tretira kao način održavanja vitalnosti i izvor pozitivnih emocija. U takvoj obitelji žena može odbiti zadovoljiti svoje potrebe, kao što su profesionalni razvoj, brak, hobiji i zabava.
- Bolno iskustvo. Djeca se suočavaju s majčinskom tjeskobom ako su njihovi roditelji u prošlosti imali tužna iskustva. Možda su izgubili dijete zbog pogreške ili nezgode, doživjeli ozbiljne dječje bolesti ili sukobe koji su rezultirali psihičkom ili fizičkom traumom djeteta. Stoga majka, želeći zaštititi obitelj od ponavljanja takvih događaja, počinje osjećati tjeskobu.
Tjeskobni osjećaji mogu biti vrlo intenzivni, ispunjavajući cijeli životni prostor žene ili obitelji. Možete ih se riješiti ili smanjiti ako shvatite da vam gotovo sva životna energija odlazi na brige i brige, a onda ne ostaje ni vremena ni energije za veselje, zabavu i ugodnu komunikaciju.
Anksioznost možete smanjiti ako proživite osjećaje koji su s njom povezani. Ako se temelji na negativnom iskustvu ili emocionalnoj traumi vezanoj uz gubitak ili bolest, tada će vam psiholog ili psihoterapeut pomoći da se nosite s bolnim osjećajima koji se svaki put vraćaju. U drugim slučajevima – ako žena razumije da ju je pojačana anksioznost pratila oduvijek, čak i dok je bila dijete, te da je odavno dio njezine osobnosti – može si pomoći ako utvrdi razloge njezine pojave i radi na njihovom otklanjanju.
Prestati kontrolirati druge ljude i početi kontrolirati svoje tjeskobne misli jedan je od produktivnih načina da smanjite intenzitet brige za svoju djecu.
Kako se anksioznost prenosi na djecu?
- Kada dijete čuje i vidi odnos majke prema raznim životnim događajima i ljudima.
- Kada govori o svojim strahovima, sumnjama, iskustvima.
- Ako se žena “razbacuje”, nesigurna je u sebe, ne zna što učiniti, boji se da ne pogriješi, sumnja u vlastitu objektivnost ili dovodi u pitanje svoje odluke.
Promatrajući ovakvo ponašanje, dijete će s gotovo stopostotnom vjerojatnošću izrasti u jednako anksiozno – bojat će se svega: života i komunikacije, putovanja i poznanstava, novih iskustava i problema.
Što trebam učiniti da ga zaštitim od tjeskobe? Prestanite brinuti unutar sebe. Shvatite što vas točno sprječava da živite punim životom. Dopustite djetetu da se osamostali.
Smanjenje anksioznosti kod djece
Kako pomoći djetetu da se prestane brinuti i brinuti oko bilo čega? Kako ga naučiti da ne brine i ne boji se onoga što se još nije dogodilo?
- Svojim primjerom pokažite objektivan i pozitivan stav prema životu. Da bi se to postiglo, majčin osjećaj tjeskobe mora se proučiti i proraditi na njemu.
- Dopuštajući mu da napravi korake tamo gdje prije nije bio i stekne nova iskustva – okuša se u različitim hobijima, upoznaje nove dečke i tako dalje.
- Naučite rješavati probleme čim se pojave.
- Dajte djetetu više samostalnosti, pogotovo kada je dovoljno staro da samostalno donosi odluke. Ako je zabrinuto i zabrinuto zbog nečega, recite mu da ishod događaja može biti potpuno drugačiji, a on može biti spreman za to.
- Izgovaranje naglas onoga što bi se, po djetetovom mišljenju, moglo dogoditi ili dogoditi – što je za njega najnepoželjnije – pomoći će smanjiti tjeskobu. Nakon toga, vrijedno je zacrtati akcijski plan s kojim biste se mogli nositi s teškom situacijom. Kada djeci postane jasno što trebaju činiti, tjeskoba se smanjuje i počinju se osjećati sigurnije i snažnije.