Ogroman broj pitanja koja roditelji postavljaju stručnjacima tiče se neposlušnosti njihove djece. Paradoks je da većina nas pogrešno shvaća poslušnost, smatrajući da dijete svaki zahtjev može i treba ispuniti odmah i bespogovorno. Zbog svojih dobnih karakteristika, djeca to jednostavno ne mogu učiniti, osim ako, naravno, njihova volja nije potpuno potisnuta. Tajna je izgraditi komunikaciju s djetetom gotovo ravnopravno, ne zaboravljajući da je roditelj iskusniji sudionik u odnosu, te da je odgovoran za ono što se događa. Djecu treba odgajati, ali ne i kontrolirati, voljeti, ali ne i potiskivati.
Poslušnost kako je shvaćaju roditelji
Često odrasli, ne shvaćajući posljedice svojih postupaka, odgajaju djecu da im bude "udobno". Istovremeno, roditelji su ponosni što imaju poslušno i dobro dijete, s njim je lako, ništa ne traži i sve radi na prvu. Zapravo, upravo ta djeca zabrinjavaju psihologe, jer izrastaju u neprilagodljive odrasle osobe slabe volje, koji nemaju svoje mišljenje i popuštaju u svakoj teškoj situaciji. Takvim osobama je teško donositi odluke, mijenjati okolinu i uspostavljati kontakte u timu. Naprotiv, neposlušna djeca, čiji roditelji moraju uložiti nevjerojatne napore u odgoj, postaju puno samouvjerenije odrasle osobe, sposobne se nositi s teškim situacijama i postići velike stvari u životu.
Ispoljavanje negativnih emocija kod djece često se također smatra neposluhom. U ovom slučaju zabranjeno im je histerizirati, ljutiti se, plakati i vrištati, ali u isto vrijeme emocije ostaju neizražene i naknadno se manifestiraju u obliku psihosomatike. Uz negativne emocije mogu se potisnuti i pozitivne i tada dijete odrasta bez radosti, preskromno i popustljivo, bez interesa i hobija. To karakterizira autoritarni stil roditeljstva koji podrazumijeva kontrolu, marljivost i poslušnost.
Demokratski stil roditeljstva, naprotiv, potiče djecu na glasno izražavanje svojih misli i aktivno uključivanje u aktivnosti. U ovom slučaju odluke se donose zajednički, a umjesto uputa postoje zahtjevi. Naravno, to se odnosi samo na ona pitanja koja spadaju u djetetovu sferu odgovornosti i koja ono može riješiti.
Postoji i mješoviti stil roditeljstva, kada reakcije roditelja nisu podređene jednoj liniji ponašanja, već ovise o njihovom raspoloženju. U tom slučaju djetetu se ponekad puno dopušta, a ponekad se kažnjava i za najmanji prijestup – roditelji se ponašaju nedosljedno, što negativno utječe na djetetov osjećaj sigurnosti i psihu.
Zašto su djeca zločesta?
Često kada roditelji misle da je njihovo dijete vrlo nestašno, s djetetom zapravo nije ništa loše. Ako prvi, pa čak i treći put ne čuje zahtjeve, ne pristaje ih ispuniti ili nevoljko pristaje, glasno vrišti u javnosti i ne reagira na nagovaranja – to je normalno ponašanje za dijete određene dobi. U ovoj situaciji važno je razumjeti sljedeće točke:
- Djeca se tako ponašaju ne zato što to žele, već zato što ne mogu drugačije. Tako im funkcionira psiha jer u ranoj dobi doživljavaju krizu za krizom. Djeca stalno doživljavaju skokove u razvoju, koji svakako izazivaju napetost, a ona opet dolazi do izražaja kroz maženje, hirove i neposlušnost.
- Svako dijete jako voli svoje roditelje i nije kritično prema njima, a također se jako uznemiri kada su ljuti. Sasvim je logično da, da može, nikad ne bi uznemirio majku, ali ne uspijeva, jer se još ne zna sam nositi s vlastitim emocijama.
- Znanstvenici su dokazali da djeca mlađa od otprilike 14 godina mogu biti toliko uronjena u svoje misli ili zadatak da uopće ne čuju što se oko njih događa. Upravo iz tog razloga roditelji moraju ponavljati istu frazu nekoliko puta dok dijete ne čuje i ne razumije. Ono što najbolje funkcionira u ovom slučaju je taktilni kontakt, koji dobro pomaže u prebacivanju pažnje.
- Djeca ne rade nešto svojim roditeljima “u inat”, makar samo zato što za to nisu sposobni. Još nisu dosegli razinu emocionalne inteligencije na kojoj mogu procijeniti osjećaje druge osobe i svjesno utjecati na nju.
Kada su roditelji nezadovoljni ponašanjem svoje djece, to u njima izaziva negativne emocije, mnogi počnu vrištati. Od takve reakcije djeca često padaju u stupor i, štoviše, ne čuju i ne razumiju što se od njih želi. Dijete je izgubljeno, uplašeno je i čini se da nije voljeno, ne zna što učiniti da se njemu draga i značajna osoba smiri.
U takvoj situaciji može se pojaviti i protest: "ako viču na mene, onda neću poslušati." Najčešće se to događa s buntovnom djecom koja imaju jaku volju. Djeca sa slabim živčanim sustavom prilagođavaju se i slušaju. Često postaju vrlo zločesti kako bi privukli pozornost, čak i ako je ona negativna. Roditelji im ne posvećuju onoliko pažnje koliko im je potrebno, pa djeca počinju biti zadovoljna ovom metodom.
Kako obnoviti odnos s djetetom
Poslušnost se može postići na dva načina:
- autoritarni stil roditeljstva koji osakaćuje djetetov život;
- uspostavljanje odnosa povjerenja kada dijete dobrovoljno prizna vaš autoritet.
Naravno, druga opcija je najbolja za stvaranje odnosa unutar obitelji i zdravu budućnost djece. Možete ga implementirati na temelju sljedećih preporuka:
- slušajte svoje dijete sa zanimanjem i iskreno odgovarajte na njegova pitanja;
- pitati njegovo mišljenje, pitati za savjet, postaviti protupitanja;
- nikad ne ignorirajte svoje dijete – ako nemate vremena za razgovor, recite to i ostavite to na neko vrijeme sa strane;
- zagrlite svoju djecu i recite im da ih volite;
- govorite tiho i mirno, gledajući dijete ravno u oči;
- zahvaliti i ohrabriti za ispunjen zahtjev ili pruženu uslugu;
- pokušajte ne naređivati, već pregovarati;
- ponekad učiniti ustupke ako se ne radi o sigurnosti, životu i zdravlju;
- postanite ono što biste željeli da vaše dijete bude, jer ono podsvjesno kopira stil ponašanja i način života svojih roditelja.