Audioknjige i čitanje naglas različite su priče. U potonjem slučaju postoji čitač – mama, tata ili druga rodbina. Dijete s njim ima povezanost i odnos, bebi je važan njegov glas. Čitanje naglas je pažnja koju posvećujete djetetu, briga za njega, zajedničko vrijeme, dio rituala (npr. stavljanje u krevet). Čitanje naglas je svaki put malo drugačije, jer se raspoloženje čitatelja odražava u tekstu. On može intonirati malo drugačije, pauzirati, izgovarati likove na različite načine, ubacivati primjedbe u vezi s radnjom i komentare.
Dijete je aktivan sudionik u tom procesu, jer može pitati čitatelja nešto o radnji, pogledati ga, držati ga za ruku, nasloniti se na njega, podijeliti svoje mišljenje, utjecati na situaciju.
Čitanje naglas poseban je oblik komunikacije, a audioknjiga u tom smislu gubi. Ima svojih prednosti: predvidljiv je i ponovljiv. Mnoga djeca vole slušati i ponovno slušati ista djela, jer već znaju točno što će se sljedeće dogoditi, kako će se radnja odvijati, kojim će riječima pripovjedač opisati ovaj ili onaj događaj.
Audioknjiga je tako poznati zvučni prostor koji ne zahtijeva djetetovu aktivnost i može poslužiti kao izvrsna podloga za igru, opuštanje ili putovanje. Ona se ne umara, možete je pauzirati, pomaknuti unatrag i ponovno poslušati određeni odlomak. Implementira ono što je nedostupno čitatelju: zvučne efekte, različite glasove, glazbene umetke. Ima svojih prednosti koje privlače djetetovu pažnju, ali ne mogu zamijeniti živu komunikaciju.