Kako se manifestira dječja anksioznost? Dijete to može doživjeti u raznim neugodnim ili nesigurnim situacijama. Osim toga, nakon što je doživio strah, stres, sukob, jednom utonuo u osjećaj krivnje ili srama, počinje se brinuti čak i kada mu ništa ne prijeti i kada je situacija stabilna i sigurna.
Anksiozna djeca se boje svega novoga, ne vole riskirati, ne teže sklapanju poznanstava, boje se biti sami kod kuće, suzdržano reagiraju na javni govor, pritom doživljavaju unutarnju nelagodu. Vrlo često imaju bogatu maštu i stoga su im mnoge tjeskobe i strahovi nategnuti. Anksioznost može vrlo brzo postati karakterna kvaliteta, navika koja se manifestira kao odgovor na bilo koji vanjski događaj. Dječji psiholozi identificiraju anksioznost djetetove osobnosti pomoću posebnih dijagnostičkih alata – projektivnih crteža, razgovora o školi i obitelji te promatranja.
Zašto je važno smanjiti anksioznost? Kako bi dijete moglo mirno živjeti i uživati u svakom danu, oslobodite se neutemeljenih sumnji i opsesivnih misli koje mu ne dopuštaju da se opusti i bude ono što jeste.
Mogu li mu roditelji pomoći u tome? Da, ako slijede posebne preporuke.
Zašto djeca postaju tjeskobna?
- Emocionalna trauma. To uključuje razvod roditelja, gubitak voljene osobe, teške odnose s braćom ili sestrama – bilo koju dramatičnu situaciju u životu djeteta koja uzrokuje stres.
- Nepravedan odnos odraslih. Ako su jednog dana roditelji jako grdili dijete – vikali su na njega, fizički ga kažnjavali – tada bi ono, nakon što je doživjelo jake negativne emocije, moglo postati zabrinuto. Emocionalna potlačenost od strane majke ili oca također može uzrokovati tjeskobu.
- Doživljaj snažnog osjećaja srama ili krivnje uzrokovan javnim ukorom djeteta u vrtiću ili školi.
- Prestrog odgoj u obitelji, kada ne opraštaju greške, grde za svaku grešku, ne dopuštaju da se ljutite, uzrujavate i plačete. U takvoj su obitelji vrlo visoki zahtjevi prema djeci pa odrastaju anksiozno – cijelo se vrijeme kontroliraju kako ne bi pogriješili.
- Kada roditelji kritiziraju, osuđuju, ismijavaju, diktiraju kako ispravno živjeti i ponašati se. Nedostatak razumijevanja za dijete, uvažavanje njegovih osjećaja i prava, obezvrjeđivanje svega što kaže ili učini, u njemu rađa osjećaj tjeskobe. Ukorijenjen u karakteru, povezan je s niskim samopoštovanjem i sumnjom u sebe. Ako ne pomognete djetetu da se toga riješi, ono će izrasti u odraslu osobu koja brine, boji se svega novog i ne vjeruje sebi.
- Zastrašivanje. U takvoj obitelji djeca stalno slušaju rečenice: “Ako daš lošu ocjenu, ubit ću te”, “Ne moraš dolaziti kući ako zaprljaš odjeću”, “Za loše vladanje, sjedit ću u tvojoj sobi tjedan dana!” i slično.
- Anksioznost djece uzrokovana je očekivanjima i zahtjevima roditelja. Na primjer, majka ili otac sanjaju o podizanju talentiranog pijanista u svom djetetu, pa ga prisiljavaju da pohađa nastavu u glazbenoj školi. Ako dijete ne voli ono što radi, onda anksioznost može postati njegov vjerni pratilac.
Dijete i vrtić
Roditelji trebaju znati da dječja anksioznost može postati karakterna osobina vrlo rano – već od polaska u vrtić. To se događa kada djetetova adaptacija nije baš uspješna: boji se ostati u grupi, brine da ga majka neće uzeti, ne može uspostaviti komunikaciju s djecom, ne dobiva pozornost od strane učitelja.
Roditelji možda ne znaju uvijek kako se njihovo dijete osjeća u vrtićkoj grupi, ali mogu vidjeti i razumjeti da ih obuzima tjeskoba i priskočiti djetetu u pomoć.
Nelagoda u vrtićkoj skupini može se pokazati takvim manifestacijama kod djeteta kao što su: loše raspoloženje u večernjim satima, umor, neraspoloženje, letargija, agresivnost, gubitak sna ili apetita, smanjena aktivnost. Ovi čimbenici također mogu ukazivati na druge poremećaje u djetetovoj psihi, stoga, prije nego što dijagnosticiraju lošu prilagodbu djeteta, roditelji bi trebali biti sigurni da je to uzrok anksioznosti.
Njegov intenzitet može se smanjiti ako djeca počnu dobivati što više roditeljske pažnje i topline u domu – “pijući” obilje ljubavi u obitelji, lakše će preživjeti radne dane u vrtiću i povjerenje da ih roditelji vole i sigurno će ih odvesti kući će ojačati.
Anksiozna djeca u školi
Ako je dijete anksiozno od malih nogu, onda u školu dolazi već „stisnuto“, uplašeno i nesigurno. U tom slučaju njegovo stanje postaje mnogo kompliciranije – on se još više brine i "povlači u sebe". To se događa jer su zahtjevi odraslih sve veći i sve veći, a da bi ih zadovoljili, djeca trebaju imati sve više aktivnosti, domišljatosti i volje.
Tjeskoba ne dopušta da se te kvalitete razviju. Energija anksiozne djece usmjerena je na razmišljanje i brigu: „Bez obzira koliko mi se loše dogodi nešto“. To uključuje misli o dvojkama i ometajuće ponašanje, svađe s prijateljima i roditeljima, ozljede pa čak i smrt – vlastitu ili tuđu.
Anksiozna djeca često u svojim glavama crtaju slike raznih katastrofa, pa proživljavajući ih u sebi često nemaju snage dobro učiti i učinkovito komunicirati.
Što odrasli trebaju učiniti? Smanjite tjeskobu. Da biste to učinili potrebno vam je:
- Shvatite koja je trauma pridonijela njegovoj pojavi.
- Proučite djetetovo ponašanje i kako reagira na stres.
- Približite mu se, pokušajte razumjeti njegove brige i doživljaje, nemojte ga osuđivati, kritizirati ili grditi zbog njegovog strahovitog stanja i napetosti.
- Otvoreno razgovarajte kako biste otkrili što će mu donijeti radost i pomoći mu da se opusti.
- Obratite što više pozornosti na osjećaje i potrebe – često komunicirajte, čitajte, igrajte se zajedno.
- Potražite pomoć dječjeg psihologa.
Unutarnje stanje roditelja
Događa se da djeca preuzmu neke brige majke ili oca. To se događa u obiteljima u kojima roditelji skrivaju svoje osjećaje, ali ih ne prestaju proživljavati. Tada dijete kao da postaje odraz odrasle osobe i brine se zajedno s njim. Ne postoji jasan razlog za takvu tjeskobu – djeca to jednostavno doživljavaju kao stabilno unutarnje stanje i čak se naviknu na to. Odrasli mogu pomoći smanjiti njegov utjecaj i pobrinuti se da dijete počne živjeti radosnim i bezbrižnim životom svog djeteta ako riješe osobne probleme. Da bi to učinili, moraju razumjeti što ih brine, uspostaviti odnose koji su konfliktni ili bolni, odlučiti o svojim željama i razumjeti put života.
Kad se roditelji smire i opuste, djeca se “mijenjaju pred našim očima” – postaju radosnija i otvorenija, prestaju se bojati onoga čega nema, njihova energija, prije sputana tjeskobom i sumnjom, pronalazi odušak za zabavu, nova otkrića i zanimanje za svijet oko sebe.