Ne postoji način da se predvidi s čime se dijete može susresti tijekom rasta i razvoja. Mnogo faktora utječe na to kakva će osoba postati i kakav će karakter imati. Među njima: odgoj u obitelji, komunikacija s prijateljima, prisutnost kompleksa i trauma. Djeca mogu s vremena na vrijeme doživjeti osjećaje straha. Njegov intenzitet i smjer također imaju utjecaj na psihu.
Da biste pomogli djetetu da prevlada strah, morate znati u kojoj se dobi pojavio, čemu je usmjeren i ima li patološke značajke. Psiholozi kažu da je osjećaj straha sasvim normalna pojava, pogotovo kod djece. Bojati se znači brinuti se za vlastiti život i sigurnost.
Djeca koja se podvrgnu psihološkom testiranju anksioznosti i zbog toga postižu niske ocjene tjeraju stručnjake da preispitaju njihov stav prema vlastitoj sigurnosti. Naličje povećane tjeskobe je nepažnja. To ne znači samo nedostatak straha kod djeteta, već i to da ono nema brižan odnos prema sebi. To jest, on ne shvaća da neki uvjeti mogu biti opasni za njega. Na primjer, kao što su: trčanje preko ulice na crvenom svjetlu, skakanje s litice ili prozorske daske, zadirkivanje velikog psa, šetnja na napuštenim mjestima. Dakle, dijete koje ima zdrav osjećaj straha i opasnosti ima veće šanse za očuvanje života i zdravlja od onih koje se ničega ne boje.
Ovaj članak će govoriti o tome što znači bojati se biti sam kod kuće. Zašto neka djeca mirno prihvaćaju takvu samoću, a drugima je ona nepodnošljiva, do te mjere da se smrznu i zaustave kretanje? Odakle taj strah i kako roditelji mogu pomoći da se s njim nosite?
Zašto se djeca boje biti sama?
Taj se strah obično javlja kada dijete prvi put mora ostati samo. To se često opaža kod djece od 7-8 godina, kada idu u školu i često su sami kod kuće nakon škole. Roditelji se mogu susresti s ponašanjem djeteta koje izaziva tjeskobu: dijete plače kad shvati da će sutra opet morati biti samo, stalno ponavlja da se boji, moli mamu i tatu da ga ne ostavljaju samog. Obično su odrasli u nedoumici i ne znaju što učiniti u takvoj situaciji. Greške koje roditelji rade su što često počnu uvjeravati svoju djecu da nije nimalo strašno biti sam kod kuće nakon škole, da mu se čini da netko kuca na vrata i slično. Odrasli pokušavaju odvratiti djetetu pa čak i zastrašiti da će mu uskratiti slatkiše ako se odmah ne prestane bojati takvih gluposti.
Zašto ne možete ignorirati dječje strahove
Ovakvo ponašanje izravan je bijeg od osjećaja i pokazatelj da sve što doživljavate i što mislite nije istina. Tako djeca gube kontrolu nad svojim unutarnjim svijetom i, nažalost, obezvrijeđuju sve manifestacije emocija i iskustava. To nije jedina negativna posljedica, još je gore to što dijete može nastaviti živjeti sa strahom, aktivno ga potiskujući, uvjeravajući se da mu se “to samo čini i nije nimalo strašno”. To može dovesti do patologije i psihičke traume.
Kako saznati čega se dijete doista boji
Prvi korak koji bi roditelji trebali učiniti je otkriti čega se dijete točno boji. To treba učiniti odmah kada kaže da se boji. Pitanja treba postavljati u mirnoj atmosferi koja potiče povjerenje. Pitajte ga čega se boji. Na odgovor "biti sam" postavite pitanje "što se može dogoditi dok ste sami kod kuće?" Dijete će, ako vjeruje odraslima, pričati o svojim fantazijama, jer one u ovoj dobi zauzimaju veći dio njegova života i mogu biti uzrok fobija. Odgovori mogu biti otprilike sljedeći: “razbojnici mogu provaliti u stan”, “može doći do požara ili potresa”. Sljedeće pitanje roditelja, koje nam omogućuje da shvatimo bit straha, treba biti vrlo oprezno: "a što će se tada dogoditi (ako lopovi iznenada provale u stan ili se dogodi nesreća)?" Dijete može reći "ubit će me" ili "Umrijet ću".
Strah od smrti u ovom slučaju je glavni uzrok straha i bit će potrebno raditi na njemu kako bi se dijete vratilo u normalno emocionalno stanje. Patološki oblik takvog straha zahtijeva psihološku pomoć. No, u ovom slučaju i roditelji mogu pomoći svojoj djeci tako što će ispravno završiti započeti razgovor. Oni mogu reći: "Idemo vidjeti koliko su jake brave na našim vratima (dvoja vrata, šifrirana brava, sigurnost u kući i tako dalje)." To dobro prolazi kod djece koja su, maštajući o provalnicima, potpuno zanemarila metode zaštite stana. Kada im to roditelji pokažu, mogu se smiriti i više se ne boje.
Kako pomoći djetetu da prevlada strah?
Ovakav oblik razgovora smanjuje strah kada djeca sama nađu izlaz iz situacije. Na primjer, odrasli mogu, nakon što čuju za strah od nesreće, pitati: "Zamislimo na trenutak da je požar stvarno izbio… što ćete učiniti?" Djeca u pravilu odgovaraju da će zvati vatrogasce, zvati roditelje, vikati s balkona "upomoć, gori" i tako dalje – sve ono što su ih učili kako djelovati u hitnim slučajevima. Nakon što je to izgovorio, dijete se može smiriti, jer mu se pred očima pojavio jasan plan djelovanja, a njegove se fantazije jednostavno povlače pred njim.
Važnost podrške roditelja
Kada roditelji ignoriraju emocionalna iskustva snažna poput straha, dijete ostaje samo s njima. Nakon što uzrok straha postane jasan, odrasli imaju nekoliko načina kako pomoći djeci da ga prevladaju. Prvo, moraju jasno znati i zamisliti kako će postupiti u kriznoj situaciji – gdje nazvati i tako dalje. Drugo, strah možete prevladati uz pomoć igara ili obiteljskih tradicija. Dogovorite se s djetetom da će vas u redovitim vremenskim razmacima zvati na posao i – pozor! – pitajte kako je mama (tata), da li se nečega boje, da li ih je netko uvrijedio – uostalom, članovi obitelji trebaju paziti jedni na druge.
Ova metoda pomoći će vam da se osjećate hrabro, značajno, odraslo te će ojačati povjerenje i ljubav. Roditelji se po povratku kući mogu dosjetiti nekoliko priča u kojima bi rekli da im je današnji telefonski poziv sina ili kćeri uvelike pomogao u suočavanju sa strahom – npr. majka se jako bojala da će je šef prekoriti, a onda se javilo dijete i strah je nestao! Takve priče podižu važnost djeteta, omogućuju mu da sagleda svoju drugu stranu – snažnu, snalažljivu, veselu, onu koja je svjesna svog straha, pa se s njime i nosi.