Dijete se rađa s nizom individualnih kvaliteta i karakternih osobina. Kakve će one biti ovisi o nasljeđu i prirodnim svojstvima jedinke. Roditelji već u djetinjstvu mogu primijetiti da dijete pokazuje snagu karaktera, ili je sramežljivo, voli komunicirati s drugima, ili teško uspostavlja kontakt, ima liderske sposobnosti ili je sklonije slijediti druge.
Gledajući kako beba raste i razvija se, odrasli se suočavaju s takvim fenomenom kao što su hirovi. Događaju se u bilo kojoj dobi – počevši od ranog djetinjstva i mogu trajati do adolescencije. Neki roditelji ne pridaju veliku važnost njihovom izgledu, smatrajući ih hirom, negativnom osobinom ličnosti i žele iskorijeniti njihovu manifestaciju u djetetu.
Mora se reći da se ponekad iza ponašanja djece koja se smatraju hirovitima mogu kriti ozbiljni problemi. To su nezadovoljene potrebe, psihičke traume, strahovi, duševna bol. Djeca pokazuju hirovite emocije kada su zapravo zabrinuta ili nesigurna jer zbog svoje dobi još nisu u stanju jasno i jasno protumačiti svoje osjećaje.
Roditelji mogu razumjeti što se krije iza dječjih hirova ako je njihov odnos s djecom dovoljno blizak, odrasli promatraju sve što se događa u djetetovu životu, nevidljivi su uz njega i razumiju što ono proživljava. Ako te bliskosti nema, stručnjak – dječji psiholog ili učitelj – može vam pomoći razumjeti što se djetetu događa.
Reakcija odraslih na bilo kakve manifestacije djece vrlo je važna i čak određuje njegovo daljnje ponašanje. Ako stalno grdite dijete zbog šala i ne primjećujete ga kad se dobro snađe, doći će vrijeme kada će se dijete početi poistovjećivati s nasilnikom – uostalom, samo kršenjem pravila dobiva veliku dozu pažnja. Stoga djecu treba ne samo grditi, već i hvaliti te pratiti vlastite reakcije i razmišljanja prema mlađoj generaciji.
Isti princip vrijedi i za hirove. Kad su djeca zločesta, roditelji reagiraju na uobičajeni način za većinu – tjeraju ih da odmah prestanu, pokušavaju im odvratiti pažnju, vrište, srame ih se ili ispunjavaju svaki njihov hir kako bi zaustavili neželjeno ponašanje. Svi ovi pristupi nisu ispravni sa stajališta dječje psihologije i ne donose željeni rezultat. Ovaj članak će govoriti o tome što roditelji ne bi trebali učiniti kada se djeca ponašaju kapriciozno.
Ne možete uplašiti dijete
Hirovi mogu kod odraslih izazvati osjećaj srama, osobito ako se događaju na javnim mjestima. Zatim, kako bi natjerali dijete da se ponaša pristojno i kulturno, majka ili otac mogu reći „ako ne prestaneš, dat ću te tuđoj teti (odvest će te policija, pas će ugristi). tebe, banditi će te ukrasti)." Ovaj pristup djeluje u mnogim slučajevima – dijete se umiruje. Međutim, pod koju cijenu?
Cijena ovakvog načina odgoja je okrutno shvaćanje da roditelji mogu pretpostaviti da netko može uzeti dijete, ukrasti ga ili nanijeti fizičku bol. Djeca kad to čuju i zamisle, uplaše se. Prestaju se osjećati sigurno, a djetetova potreba da se osjeća zaštićeno jedna je od najvažnijih. Kao rezultat ovakvog pristupa može dobiti psihičku traumu – početi se bojati stranaca, životinja, biti ostavljen sam, brinuti se da ga odrasli neće moći zaštititi. Roditelji bi trebali znati da je uzrok većine stresa i trauma djetetova mašta – dijete crta zastrašujuće slike na temelju neoprezno izgovorenih riječi roditelja, stoga, kada se nosite s hirovima, trebate odustati od navike plašenja.
Ne možete ostaviti dijete samo
Još veću psihičku traumu djetetu možete nanijeti ako ga za kaznu ostavite samog u kući, stanu ili ga zaključate u sobu i odete. Takvi postupci mogu uzrokovati nepopravljivu štetu psihi. Prvo, dijete koje je hirovito – može plakati, ne zna što želi, ne slaže se ni s čim, svađa se, ne popušta odraslima – ispunjeno je negativnim osjećajima i ne može objektivno procijeniti situaciju. On je nemiran, a ako je u ovom trenutku demonstrativno napušten, tada će se negativni osjećaji povećati nekoliko puta, miješajući se sa strahom. Drugo, dijete koje je možda napušteno oštro osjeća svoju beskorisnost odrasloj osobi i kada to shvati, doživljava bol. Mala su djeca vrlo ovisna o odraslima i stoga, kada odlaze, pokušavajući ih kazniti, zapravo su lišena uvjeta za život i postojanje. Roditelji bi trebali izbjegavati takve metode utjecaja.
Djecu ne treba sprječavati da imaju osjećaje.
Roditelji zahtijevaju da se odmah ušuti i prestane plakati kada hirovi njihove djece pređu sve granice i žele ih umiriti. Hir nije uvijek hir. Ponekad prikriva nezadovoljenu potrebu koja je izazvala jake negativne osjećaje. Ako prisiljavate dijete da ih potiskuje, to može rezultirati problemima na mentalnoj razini i razini ponašanja. Na primjer, ako dijete kod kuće nije smjelo pokazivati negativne osjećaje – bilo mu je zabranjeno biti tužno ili ljuto – onda će kada dođe u školu "dobiti" svoje – njegova aktivnost može biti nekontrolirana, razbit će pravila i ne slušaju učitelje.
Djetetu treba dopustiti da pokaže ljutnju ili bijes, što se često pogrešno smatra hirovima – odrasli bi trebali naučiti djecu da to rade kompetentno, bez štete za njih i ljude oko njih. U tome mogu pomoći sport, tehnike opuštanja i kreativne aktivnosti. Često povjerljiv razgovor s voljenom osobom ublažava sve simptome ljutnje i hirova.
Djeci se ne smije smijati
Kada su djeca hirovita, a odrasli im se smiju, srame ih, uspoređuju ih ili nazivaju uvredljivim riječima, to negativno utječe na razvoj pojedinca – smanjuje se samopoštovanje, nestaje samopouzdanje, dijete se može početi smatrati smiješnim, glupo, loše.
Odrasli moraju razumjeti što se događa – zašto se ponašanje djeteta promijenilo, je li postalo hirovito, nekontrolirano, neposlušno? Ako je razlog potreba koja nije zadovoljena, tada treba reflektirati djetetove osjećaje: „Vidim (shvaćam, čujem) koliko si povrijeđen (tužan, uvrijeđen, uplašen)“, uvjerite ga i podržite ga.
Roditelji se ne bi trebali voditi hirovima
Uz sve navedeno, roditelji se ne bi trebali povoditi za svojom djecom kad su hirovita – ne bi trebali žuriti s ispunjavanjem svih njihovih želja, samo da prestanu plakati, vrištati i lupati nogama. Dopustite djetetu da izrazi svoje osjećaje – neka se ljuti i ljuti. Nakon što se to dogodi, mirno mu objasnite pravila ponašanja i svoj stav. Djeca moraju shvatiti da svaki postupak, kao i hir i nedolično ponašanje imaju posljedice i za to snositi odgovornost.