Bez obzira ide li dijete u prvi razred ili je već srednjoškolac, roditelji i učitelji pred njega postavljaju određene zahtjeve. Odrasli kontroliraju proces učenja djece, nastojeći im usaditi odgovoran odnos prema sebi, ljudima oko sebe i životu općenito. Žele im pružiti znanje, formirati osobine ličnosti na koje bi se dijete moglo osloniti u daljnjem životu.
Neki roditelji, odgajajući školsko dijete, usredotočuju se na razvijanje pristojnosti, lijepog ponašanja i poslušnosti kod njega. Drugima je pak stalo da učenik bude odličan učenik i savršeno poznaje ono što mu se predaje, pa se za pomoć obraćaju mentorima.
Što je najvažnije u odgoju školarca? Koje će vještine biti korisne djetetu tijekom njegovog ili njezinog školskog života? Na što roditelji trebaju obratiti pozornost kada dijete krene u školu?
Sposobnost djeteta da održi osobne granice
Škola je veliki društveni svijet u kojem se svaki učenik može osjećati drugačije. Prije samog polaska budući prvašić proživljava mnogo snažnih, uzbudljivih osjećaja kojih većine nije svjestan.
Adaptacija je vrijeme tijekom kojeg se mora prilagoditi novim školskim uvjetima. Stoga je u tom razdoblju važno da roditelji budu u blizini i budu podrška djetetu – da mu kažu što mu se događa, što ga čeka u budućnosti, kako treba rješavati probleme koji se mogu pojaviti tijekom treninga.
Djeca se mogu bojati ići u prvi razred – nepoznata atmosfera, učitelji, nova djeca – sve to plaši budućeg učenika. Također, dijete je zabrinuto da se neće nositi s obrazovnim zadacima, da će ispasti smiješno, glupo ili da će ga se sramiti. Osim toga, međusobna komunikacija djece može rezultirati svađama, sukobima i nesuglasicama. Ako se djeca ne znaju zaštititi – ne prepoznaju i ne štite osobne granice – tada će se suočiti s poteškoćama tijekom školovanja.
Maltretiranje djece, tučnjave, maltretiranja – nešto od čega nije imuna nijedna dječja skupina. Učenik će patiti ako se ne može obraniti i uzvratiti prijestupnicima. Stoga roditelji moraju naučiti dijete ne samo da sluša upute učitelja, stječe znanje i bude poslušno, već i da se zna zauzeti za sebe.
Razvijanje samopouzdanja, podizanje samopoštovanja, primjer roditelja, priče o tome kako su se roditelji navikli na školu – metode pomoću kojih djeca mogu postati jača, samopouzdanija i neće dopustiti da budu uvrijeđena.
U najekstremnijim slučajevima – kada dijete odraste vrlo bojažljivo, plašljivo i ne zna se uopće obraniti – vrijedi se obratiti za pomoć dječjem psihologu. Stručnjak će uz pomoć popravne nastave pomoći učeniku bilo koje dobi da osjeti samopouzdanje i unutarnju snagu.
Socijalne vještine kod djece
Sposobnost komuniciranja i prijateljstva formira se u djetinjstvu – počevši od dobi kada se dijete prvi put upoznaje sa svijetom ljudi. Sljedeće manifestacije karaktera djeteta ukazuju na kršenje komunikacije: agresivnost, osjetljivost, izolacija, želja za usamljenošću, manifestacija fizičkog nasilja, sklonost ismijavanju i maltretiranju.
Djetetu koje je sklono jednoj od ovih vrsta komunikacijskih poremećaja može biti teško biti u društvu ljudi. Svojim ponašanjem izaziva sukobe, gubi malo prijatelja, izaziva ljutnju učitelja. Kršenja u sferi komunikacije dovode do smanjenja akademske uspješnosti i želje za stjecanjem znanja. Čemu bi roditelji trebali učiti svoje dijete kako bi se ono osjećalo ugodno u školi i moglo sklapati prijateljstva?
- Oprostite sebi i drugima greške;
- razumjeti i kontrolirati svoje osjećaje;
- znati vrijednost prijateljstva;
- razumjeti ljude – prepoznati licemjerje, manipulaciju, emocionalno zlostavljanje;
- Dobro je čuti i razumjeti svoje osjećaje i želje;
- imaju dobru razinu empatije i suosjećanja.
Ove vještine socijalne interakcije najprije se razvijaju u obitelji, a potom iu školi – tijekom komunikacije s učiteljima i učenicima. Djeca će odrasti socijalno prilagođena ako odrasli oko njih počnu pokazivati primjer pristojnog, objektivnog odnosa jedni prema drugima, razumijevanja i prihvaćanja, opraštanja i uzajamne pomoći.
Formiranje odgovornog stava
Odgovornost i obveza važne su karakterne osobine ne samo djeteta, već i roditelja. Ponekad odrasli, promatrajući školarca, razumiju da je njegova razina osobne odgovornosti niska. Tada oni, sanjajući da ga učine samostalnijim, ozbiljnijim i prilagođenijim životu, počinju naporno raditi na razvijanju odgovornosti u djetetovu karakteru.
Roditelji to najčešće čine prijetnjama, kaznama, zabranama i pritiscima. U komunikaciji s djetetom pozivaju se na njegovu inteligenciju, shvaćajući da ono treba učiti radi budućeg obrazovanja, biti sposobno biti odgovorno za svoje postupke i brinuti se o sebi kada odrasli nisu u blizini.
Obično moralna učenja odraslih o odgovornosti uzrokuju odbacivanje djece, ignoriranje i proteste. To se događa ako roditelji nikada ništa nisu zahtijevali od djeteta i nisu kod njega od djetinjstva formirali granice osobne odgovornosti – tada ono odrasta ne razmišljajući o tome što mu se događa i što ga čeka sutra.
Dijete treba od ranog djetinjstva učiti da bude ozbiljno i samostalno, na temelju dobnih karakteristika. Na primjer, ne biste trebali oblačiti i svlačiti dijete predškolske dobi – u dobi od 4-5 godina dijete to već može učiniti samo. Spremanje kreveta, pranje lica, pranje zuba, slaganje odjeće – djeca su to sposobna učiniti u starijoj predškolskoj dobi.
Osnovnoškolci mogu obavljati jednostavne poslove, čistiti, ići u trgovinu po namirnice i brinuti se o kućnim ljubimcima. Kada se dijete od malih nogu navikne na to da mu se dodjeljuju određene obveze, tada će tijekom školovanja imati dobro razvijen osjećaj odgovornosti.
Ako ga od djetinjstva učite da bude ozbiljan i neovisan – u onim područjima gdje može biti takav – tada roditelji kasnije neće morati ponovno odgajati učenika, pokušavajući mu "staviti" u glavu barem malo odgovornosti za njegove vlastite radnje.
Pravila ponašanja, dijete i roditelji
Ponekad se odrasli suočavaju s činjenicom da se učitelji žale na djetetovo ponašanje u školi – tuče se, ne može mirno odsjesti sat, ne sluša učitelja, rastreseno je, miješa se s drugom djecom i nepristojno je. U ovom slučaju možemo govoriti o neformiranoj motivacijskoj sferi – student ne zna zašto uči.
Korektno ponašanje na javnim mjestima, među velikim brojem ljudi, na nastavi nešto je čemu bi roditelji trebali naučiti dijete i prije polaska u prvi razred. U obitelji svi uče komunicirati, razumiju koje će ponašanje biti odobreno, a što neće.
Djeca se neće dobro ponašati u društvu drugih ljudi ako od ranog djetinjstva u obitelji promatraju grubost, skandale, roditelje koji krše međusobne granice i nesposobnost upravljanja emocijama.
Lijepo odgojeno dijete u školi najčešće je zasluga njegovih roditelja, što znači da su kod njega formirali ispravan odnos prema ljudima oko sebe, norme komunikacije i ponašanja.