Mnogi roditelji, gledajući kako im dijete satima "visi" s gadgetom u rukama, hvataju se za glavu i ne znaju što učiniti u vezi s tim. Psihologiju ovisnosti o internetu i ovisnosti o online igricama već nekoliko godina proučava Nikita Kochetkov, izvanredni profesor Fakulteta socijalne psihologije Moskovskog državnog sveučilišta za psihologiju i obrazovanje, kandidat psiholoških znanosti. S njim smo razgovarali o tome što virtualni svijet znači za suvremenu djecu, gdje je granica između ovisnosti i strasti te kako pomoći djetetu da nađe alternativu online svijetu.
Problematično korištenje interneta: što je to?
Ljudi koriste internet na različite načine: za rad, komunikaciju, kreativnost i rješavanje najrazličitijih problema. Pritom možemo izdvojiti posebnu vrstu korištenja interneta – za ublažavanje stresa, kojeg posebno ima u izobilju u životu stanovnika velegradova. Tada osoba surfa internetom bez određenog cilja, samo da pobjegne od okolne stvarnosti.
U ovom slučaju možemo govoriti o problematičnom korištenju interneta. Štoviše, zanimljivo je da se ova vrsta korištenja interneta češće opaža ne kada osoba sjedi za računalom, već kada koristi pametni telefon ili tablet.
Sigurno su se svi susreli s ovim: osoba se pomiče kroz svoj Facebook ili VKontakte feed. Ako doslovno nekoliko minuta kasnije pitate što je zanimljivo tamo pročitao, ispostavlja se da ne zna i prisiljen je ponovno posegnuti u džep za telefonom. To se događa jer skrolamo kroz feed ne s ciljem da naučimo nešto smisleno, već zato što na taj način smanjujemo razinu stresa. Ako ni odrasli ne uspijevaju uvijek kontrolirati takvo ponašanje, što tek reći o djeci, čiji su mehanizmi samokontrole još u fazi razvoja.
Kada Internet postaje problem za dijete?
Prije svega, morate pogledati kako točno vaše dijete koristi internet. Internet i gadgete može koristiti u produktivne i neproduktivne svrhe, a prije svega ovisi o učestalosti njihovog korištenja i što točno radi. Općenito, grickanje sjemenki ili žvakanje žvakaće gume potpuno je isto "problematično" ponašanje kao i biti zalijepljen za svoj telefon. Neki ljudi, dok razgovaraju telefonom ili dok razmišljaju, crtaju crteže na papiru rukama – to je, u principu, ista normalna mentalna reakcija na stres kao i često korištenje pametnog telefona.
Dobro je ako se u blizini ekrana odvija neka vrsta produktivne aktivnosti: na primjer, dijete može čitati, crtati, gledati obrazovne filmove. Problem je u tome što je vrlo teško odvojiti konstruktivnu upotrebu gadgeta od problematične, jer izvana sve izgleda potpuno isto.
Možete napraviti sljedeću usporedbu: kada gledamo cjelovečernji film, pokušavamo se uživjeti u radnju, analizirati karaktere likova i izvući neku korist za sebe. A kada gledamo seriju poput “sapunice” ili hrpu kratkih filmova jedan za drugim, jedini zadatak koji rješavamo u ovom trenutku je da se zaokupimo, da ubijemo vrijeme.
S pametnim telefonom sve se događa potpuno isto. Za današnju djecu i tinejdžere sjemenke i TV serije više nisu toliko relevantne. Lakše je gledati YouTube videozapise jedan za drugim bez određenog cilja.
Kompetentno korištenje interneta osobnim primjerom
Nažalost, neće se moći proći samo sa zabranama, makar samo zato što dijete mora imati svoj osobni prostor, svoje granice – ipak je ono zasebna ličnost. Stoga, prije svega, roditelji svojim primjerom trebaju pokazati da postoje aktivnosti koje su korisnije od igrica i društvenih mreža.
Nema ništa loše u tome da dijete u nekom trenutku postane zalijepljeno za pametni telefon. No, ako osim toga nema gotovo ništa drugo u njegovom životu, onda o problemima s korištenjem interneta doista moramo govoriti.
Ako dijete ne konzumira kulturne proizvode, prestat će se kulturno i intelektualno razvijati. Stoga je zadatak roditelja pokazati mu različite primjere kulture. Na primjer, okupite se petkom navečer i zajedno pogledajte neke dobre filmove, a zatim razgovarajte o njima. Ili organizirajte virtualne izlete u muzeje diljem svijeta ili čitajte knjige naglas.
Ako se tijekom tjedna nakon škole učenik oslobodi stresa uz pomoć gadgeta u razumnim granicama, u tome nema ništa loše. Glavno je da u njegovom životu ima mnogo drugih stvari, a za to su zaslužni stariji članovi obitelji.
Potrebno je na vrijeme razviti djetetovu sposobnost čitanja, načitanosti, dobrog slušanja. Ako roditelji slušaju drugačiju i dobru glazbu – primjerice, jazz ili klasični rock – tada i dijete razvija kriterije za percepciju glazbe. I tada je svejedno sluša li hip-hop, klasičnu glazbu ili rock. Ali ako se to ne učini, tada dijete neće ići dalje od onoga što je kao dijete vidjelo na YouTubeu ili na društvenim mrežama.
Problem je u tome što su djeca uglavnom sklona slušati svoje roditelje sve do adolescencije, odnosno do svoje 11. ili 12. godine. Nakon ove dobi pa do srednje škole mjesto značajnih osoba umjesto odraslih zauzimaju vršnjaci. Dakle, ako je odgojni moment propušten prije adolescencije, tada će se na pozornicu pojaviti ti isti vršnjaci i njihovi hobiji.
Slika "važne osobe" u online igrama iu životu
Znanstvenici su počeli proučavati ovisnost o računalnim igricama dosta davno — još 1990-ih. I evo što je zanimljivo: u životima svakog od nas postoje takozvani "važni drugi". To su ljudi čije nam je mišljenje važno, kojima se uvijek (makar i psihički) možemo obratiti za pomoć. To može biti mama, tata, jedan od idola koje oponašamo ili neka druga moralna smjernica. Pitamo se: “Što bi mama i tata učinili da su na mom mjestu?”
U pravilu, “značajni drugi” su stvarne osobe. U adolescenciji je pak često neki pjevač ili glumac. Ali najčešće su to ljudi iz stvarnog svijeta, iz našeg okruženja.
Ako postoji ovisnost o računalnim igricama, onda se ona temelji na prisutnosti “značajnog drugog” – ne u stvarnosti, već u virtualnom svijetu. Tinejdžer u principu možda ne poznaje i ne viđa tu osobu, ali igraju se zajedno i postižu uspjehe.
Prije ili kasnije, dijete počinje svog suigrača smatrati "važnom drugom" – čak iu virtualnom prostoru. Štoviše, u prosječnoj obitelji djeca obično viđaju svoje roditelje samo ujutro i navečer: odrasli trebaju zaraditi novac. Djeca nemaju zajedničke aktivnosti s članovima obitelji, ali u igri mogu dobiti priznanje od tima i značajnih osoba.
Što roditelji mogu učiniti kako bi ponovno zauzeli svoju poziciju "važne osobe"? Potrebno je pronaći zajedničku aktivnost u kojoj dijete može postati ništa manje uspješno nego u virtualnom okruženju. Ovo nije lak, ali izvediv zadatak. Na primjer, ako se sin s ocem počne baviti aviomodelarstvom, zainteresira se za tu aktivnost i bude u njoj uspješan, fokus svoje pažnje će prebaciti upravo na ovaj hobi.
Ako se nastava također odvija u grupi vršnjaka (na primjer, u krugu) i ako, uz to, dijete počne pobjeđivati na natjecanjima, tada mu igre neće trebati, a među istomišljenicima će pronaći „značajne druge“. ljudi (uključujući roditelje). Naravno, za takvu promjenu interesa roditelji moraju uložiti velike napore. Ali ova predanost može donijeti impresivne rezultate i imati veliki učinak na razvoj djeteta.
Fotografija: Collection/iStock, Pixabay