Tata, mama, kći, sin – nema važnije riječi na svijetu. Ovi ljudi su najbliži, najdraži i najbliži jedni drugima. Ali njihov odnos nije uvijek bez oblaka. Ne, dok su djeca mala, svi ukućani ih obožavaju i dirnu ih svaka riječ i pokret. Napravila sam prvi korak, rekla: “mama, tata, baba…”, i čini se da će svakim danom biti sve više sreće. Ali kada započne prijelazno razdoblje i potomci se pretvore u buntovne tinejdžere, počinju poteškoće u komunikaciji. Pa kad odrastu i postanu odrasli, odnos postaje još kompliciraniji. Ovo se ne događa svima, ali prilično često.
Roditelji: ljubav koja nikad ne ponestaje
Majka je nevidljivo povezana s djetetom, osjeća ga kao nešto jedno s njom. Uostalom, dijete je ovaj dio njezina tijela. Majke kažu da pupčana vrpca nikad ne nestaje. Stoga žena cijeli život osjeća povezanost sa svojim djetetom. Ovi odnosi su joj najvažniji.
To se odražava čak iu umjetničkim djelima. Prisjetimo se legende koja govori kako se mladić ludo zaljubio u bahatu ljepoticu. Ona mu nije uzvratila osjećaje, ali on ju je molio za ljubav. Okrutna djevojka se nacerila i rekla mu da donese srce svoje majke. Mladić je ubio majku, iščupao joj srce i pojurio na svoju odabranicu, ali se spotaknuo, pao i ispustio majčino srce. Onda ga upita: "Jesi li ozlijeđen, sine?"…
Sjetimo se i Rembrandtove slike “Povratak izgubljenog sina”. Otac, očajan čekajući svog nesretnog sina, susreće ga mnogo godina kasnije sa suzama radosnicama i zagrli ga.
Da, roditelji opraštaju svojoj djeci svaku uvredu. Uostalom, njihova djeca su grana u budućnost, njihov nastavak, besmrtnost. Djeca su nešto najvrjednije što roditelji imaju. Čak i ako ih je dugi niz godina razdvajala svađa, ogorčenje, uvreda, u roditeljskom srcu uvijek postoji mjesto za djecu.
Ima slučajeva da djeca ne dolaze kod oca i majke godinama, pa i desetljećima. I svaki dan čekaju, nadaju se i gledaju u svoj sandučić (sada elektronički). I čekat će do posljednjeg daha, i dalje vjerujući da ih se djeca sjećaju, vole i da će doći…
Djeca: izletjeti iz gnijezda i zaboraviti?
Ali zašto sinovi i kćeri ponekad napuštaju rodno gnijezdo? Da tamo živimo spremni, okruženi ljubavlju, bi li to bilo loše?
Naša djeca rašire krila i polete jer moraju ispuniti svoj životni program. Na to su usmjereni, jer je takav program genetski ugrađen u svaku osobu.
Svatko od nas ima potrebu ostvariti se kao pojedinac, profesionalno se afirmirati, zaraditi, izgraditi kuću (odnosno pronaći svoj dom), rađati djecu, odgajati ih i školovati.
Odrasla djeca imaju širok program pred sobom (čak i ako toga nisu svjesna i svoje postupke uzimaju zdravo za gotovo). Stoga se daju sve od sebe da ga ispune. Ovaj program ima svoje faze: školovati se, pronaći pristojan posao, upoznati životnog partnera, imati djecu, rasti u struci itd.
Ako su djeca energična i aktivna, tada im ostaje minimalno vremena za roditelje. Nažalost je tako. Naime, djeci od njihovih “predaka” treba samo jedno: da su živa, zdrava, napredna, da im ništa ne treba i da ih pretjerano ne ometaju svojim uplitanjem u osobni prostor. Stoga je najbolji izlaz za stariju generaciju živjeti vlastiti život, pokušati ga urediti tako da ne ovisi ni o kome, ako je moguće, uživati u njemu i pomoći svojoj djeci ako se to od njih traži. U razumijevanju odrasle djece takav bi odnos bio idealan.
Djeci nisu potrebna roditeljska učenja i vodstvo (mnogi preci ne mogu napustiti ulogu mentora). Posebno su nepodnošljivi pokušaji manipulacije ("ako ne uđeš, nemoj se javljati, bit ću loše, umrijet ću"). Nakon takvih izjava potpuno izgube želju za komunikacijom.
Postoji još jedan paradoks. Djeca su uvjerena da će njihovi roditelji živjeti vječno. Pa naravno, jer su to oduvijek, od trenutka kada su rođeni. Stoga su potomci sigurni da će tata i mama uvijek živjeti. Naravno, oni shvaćaju da će jednog dana umrijeti. Ali oni to znaju na mentalnoj razini. A na razini osjećaja to ne mogu ni zamisliti. Stoga djeca uvijek odgađaju komunikaciju s mamom i tatom za kasnije, kažu, još uvijek ima dovoljno vremena za to.
A kada tata ili mama iznenada i neočekivano preminu, kćer i sin dožive šok, izmiče im tlo ispod nogu. Svatko od nas je čuo: „Mama mi jako nedostaje, nisam joj imao vremena reći koliko je volim“, „Nedostaje mi tata, jako mi treba njegov savjet, ali nema koga pitati… ”.
Odnosi: značaj koji se ne može uništiti
Majke, očevi, sinovi i kćeri ne shvaćaju uvijek koliko su važni jedni drugima. Ovaj značaj se ne može poništiti ili slomiti, jer postoji na staničnoj razini – unatoč očitom vanjskom odbijanju.
Možda majke i očevi ne shvaćaju da se njihova djeca boje njihove kritike (iako to možda ne pokazuju). Zbog toga pokušavaju ograničiti komunikaciju s ocem i majkom. Činjenica je da im je mišljenje roditelja nevjerojatno važno, čak i ako ga negiraju i kažu da ih to ne zanima.
Kada starija generacija kritizira svoju odraslu djecu, to ih stresira i deprimira. Oni to doživljavaju kao negativnu ocjenu svoje osobnosti, njezino odbacivanje. Osjećaju da nisu dovoljno dobri za svoje roditelje, to ih boli. Stoga se nastoje distancirati od njih kako ne bi slušali predavanja, kritike i negativne ocjene na svoj račun.
Ali činjenica je da kada majka ili otac kritiziraju svoju kćer ili sina, oni to čine u najboljoj namjeri. Žele da se "isprave", da postanu bolji – po njihovom mišljenju. I dalje misle da svoju djecu moraju školovati i usavršavati. Ne mogu izaći iz uloge mentora i odgajatelja, smatraju da imaju pravo ocjenjivati odrasle. Time se ponižavaju djeca, jer su oni odavno odrasli i imaju pravo sami odlučivati što će i kako će postupiti.
Takvi nesporazumi mogu trajati godinama. Kad bi roditelji i djeca bili ravnodušni jedni prema drugima, odnos bi bio smireniji. Ali ne, uzajamna važnost čini da sve percipiraju akutnije. Nevjerojatno, ali dubina uzajamnog značaja ponekad se otkrije tek kada izgube jedno drugo. Tako život funkcionira.