Tema bullyinga (od engleskog “to bully” – “rugati se, maltretirati, vrijeđati”), odnosno bullyinga u skupini djece ili odraslih, u posljednje je vrijeme jedna od najpopularnijih. S razvojem informatičke tehnologije pojavljuju se i novi oblici bullyinga, primjerice bullying na društvenim mrežama. Posljedice zlostavljanja za djecu žrtve nisu nimalo bezazlene kao što neki odrasli misle – mogu biti vrlo tužne, čak dovesti do ozbiljnih psihičkih bolesti i samoubojstva. Ne samo žrtvama, već i agresorima potrebna je ozbiljna mentalna korekcija ponašanja.
Kako djeca postaju agresori ili žrtve?
Sva djeca pokazuju jedan ili drugi oblik agresije jedni prema drugima – svađaju se, međusobno se nazivaju pogrdnim imenima, grizu ili štipaju. Ali postupno prelaze na civiliziranije oblike odnosa. Stoga se na odraslu osobu koja je spremna šakama nasrnuti na protivnika gleda sa strahom i sumnjom.
Prema mišljenju nekih odraslih, zlostavljanje u dječjim skupinama nije opasna pojava, a djeca se “samo igraju”. Ako tinejdžeri sustavno tuku kolegu iz razreda, oduzimaju mu stvari ili mu prijete, tada takvi odrasli krive žrtvu, a ne agresora. Mnogi se mogu prisjetiti priča iz vlastitog školskog života, kada su nasilnici smatrani “finom i dobrom” djecom, a žrtve “nenormalnim” ili “luđacima”.
Nemaju svi tinejdžeri fizičku snagu i sposobnost boriti se protiv nasilnika. Dešava se da čak i fizički razvijeno dijete postane žrtva vršnjačkog nasilja. Agresor može biti najbogatiji učenik u razredu, ili najarogantniji. Smatra se da je glavni razlog agresije nedostatak ljubavi u obitelji i želja za samopotvrđivanjem na račun drugih. Ali praksa pokazuje da je agresivno ponašanje tipično ne samo za "nevoljene", već i za "voljene" tinejdžere koji su navikli na ispunjenje bilo kakvih želja. Roditelji žmire na njihovo ponašanje i olako osuđuju žrtvu zlostavljanja.
Uzroci opasnih odnosa u dječjim skupinama
Mediji koji se dotiču teme školskog nasilja često pišu o žrtvama i njihovom ponašanju. O agresorima se puno manje piše. Žrtva zlostavljanja može biti dijete ili tinejdžer s tjelesnim nedostatkom koji je previše plašljiv ili pretjerano emocionalno reagira na manifestacije agresije. Novi učenici koji su upravo promijenili razred ili školu često su maltretirani.
Tvrdnja da školarci ili predškolci koji imaju premalo roditeljske ljubavi postaju agresori nije bez temelja. Od ranog djetinjstva uče da je svijet oko njih neprijateljski raspoložen, a njihovi kolege iz razreda uvijek su suparnici, što znači da mogu nekažnjeno pokazati agresiju. Često dijete iz obitelji u kojoj su odnosi autoritarne prirode postaje agresor, a odrasli često pokazuju agresiju prema njemu ili njegovoj braći ili sestrama.
Vjerojatnije je da će dijete ili tinejdžer iz obitelji u kojoj se odrasli često svađaju, glasno razgovarati ili se fizički nasilju početi “iskaljivati” na drugima. Agresor gotovo nikad nije smiren. U pravilu ima nestabilnu psihu i nije u stanju adekvatno odgovoriti na kritike i komentare.
Zlostavljanje postaje opasnije kada nasilnici formiraju grupu i maltretiraju svoju metu. Imaju sposobnost izdvojiti kolege iz razreda s viktimiziranim ponašanjem i primijeniti fizičko i psihičko nasilje nad njima. Nažalost, ostatak razreda može stajati po strani i gledati kako se maltretiranje događa iz straha da će postati žrtve. Odrasli pak mogu sami aktivno poticati zlostavljanje ili mu ne pridavati ozbiljnu važnost.
Odnosi u dječjoj grupi su “manja kopija” svijeta odraslih. Što se više u društvu bude poticalo nasilje nad slabijima ili drugačijima od drugih, to će se među školskom i predškolskom djecom češće ponavljati slučajevi fizičkog i moralnog maltretiranja.
Što djeca, tinejdžeri i odrasli mogu učiniti u borbi protiv zlostavljanja?
Potrebno je razlikovati jednokratni sukob između kolega iz razreda, nepopularnost tinejdžera u novom timu i sustavno maltretiranje. Potonji se sastoji od epizoda emocionalnog i fizičkog zlostavljanja koje se često ponavljaju. Mnoga predškolska i školska djeca postaju žrtve vršnjačkog nasilja.
Borba protiv vršnjačkog nasilja zahtijeva ozbiljnu pažnju roditelja, psihologa i učitelja. U nekim slučajevima djetetu žrtvi pomaže psihološka korekcija ponašanja ili ozbiljan razgovor između njegovih roditelja i roditelja agresora. U ozbiljnijim situacijama, odrasli trebaju prikupiti što više dokaza o zlostavljanju kako bi kontaktirali više obrazovne vlasti ili agencije za provođenje zakona.
Zaustavljanje zlostavljanja ovisi o odlučnosti roditelja i učitelja te njihovoj sposobnosti da kazne zlostavljača i podrže žrtvu. Ako epizoda borbe protiv agresora završi pobjedom, tada raste djetetovo samopoštovanje i raste vjera u ljude. Ali kao odrasli, sjećat će se epizoda zlostavljanja. Bivši zlostavljači često priznaju da su učinili nešto loše jer nisu poznavali drugi model ponašanja.
Zlostavljanje nije nimalo bezazlena pojava u životu školarca. Može imati negativan utjecaj na daljnje ponašanje osobe, smanjiti samopoštovanje i dovesti do neuroza ili mentalnih poremećaja. Najčešće se zlostavljanje događa u školi ili vrtiću, gdje kolege i kolege iz razreda spaja samo godina rođenja, a ne zajednički interesi. Prisilna komunikacija s jednom ili drugom skupinom nije uvijek ugodna.
Drugi problem kod zlostavljanja je nesposobnost učitelja da odmah prepozna agresora. Zna biti vrlo lukav, a u stanju se pretvarati da je uzoran učenik. I u takvim slučajevima učitelj često krivi žrtvu. I mnogi odrasli vjeruju da ih se dječje "svađe" ne tiču.
Ne postoji univerzalni recept za prevenciju zlostavljanja. U nekim slučajevima pomaže skretanje pažnje na konkretan slučaj, razgovor s roditeljima agresora ili prelazak djeteta u drugu školu. Ali u zdravom kolektivu, gdje se ne potiče ponižavanje odrasle osobe ili djeteta i uvažava svako mišljenje, uvjeti za maltretiranje praktički ne nastaju.