Što mislimo kada se žalimo na ovisnost o internetu, koliko su računalne igrice pucanja korisne i zašto je štetno raditi više stvari odjednom? Cyberpsihologinja Natalia Bogacheva, profesorica na Medicinskom sveučilištu Sechenov, pobija stereotipe, raspršuje zablude i skreće pozornost na nove prijetnje.
Neka svojstva digitalnog okruženja danas izazivaju zabrinutost mnogih. Evo tri pitanja koja zaokupljaju društvo u vezi s internetom: “Stvara li internet ovisnost?”, “Čine li nas internet i računalne igre agresivnima i bezosjećajnima?”, “Je li moguće raditi više stvari dobro u isto vrijeme? ”
Puno vremena na internetu još nije problem
O tome stvara li internet ovisnost raspravlja se jako dugo, vjerojatno otkako je ušao u naše živote. Svi smo čuli horor priče o tome kako je žudnja za računalom navela djecu i odrasle na počinjenje zločina. Ili su se odlučili na samoubojstvo jer su im oduzeli računalo. Međutim, takvih potvrđenih činjenica nema.
Što se same ovisnosti o internetu tiče, mogu reći: ona ne postoji. Nije uključen ni u jednu međunarodnu klasifikaciju bolesti. Do sada je klasificirana samo ovisnost o online video igrama: ona je uvrštena na popis “fenomena koje treba dodatno proučavati” prema DSM-V (Američka klasifikacija mentalnih poremećaja).
Ovisnost o internetu mogla bi se klasificirati kao nekemijska ovisnost, poput šopingholizma ili radoholizma. Međutim, ljudi rade različite stvari na internetu: jedni igraju računalne igrice, drugi komuniciraju, treći traže ili stvaraju informacije, neki pokušavaju zaraditi novac ili ga potrošiti.
Znakovi ovisnosti o internetu izgledali bi ovako: osoba se ne može otrgnuti od interneta, postaje depresivna, mora biti na mreži radi socijalne ugode. Ali isto se može reći i za bilo koju drugu ovisnost o ponašanju. Ne postoji ništa što Internet čini specifičnim oblikom razonode koji sam po sebi izaziva ovisnost.
Kad djeci, prijateljima ili rodbini kažemo da su ovisni o internetu, pokazujemo potpuno nerazumijevanje onoga što im se zapravo događa. Količina vremena koju osoba provodi za računalom sama po sebi nije razlog za zabrinutost niti znak poteškoća.
Znakovi problema: nemogućnost odvajanja, nemogućnost dobrog osjećaja bez interneta, normalnog društvenog kontakta, studija ili posla.
Ako internet ometa posao i učenje, to je jedna stvar. Ako Internet jednostavno igra veliku ulogu u životu osobe, možda jednostavno ne razumijemo što tu osobu zanima.
O čemu zapravo ovisimo?
U jednom od prvih istraživanja provedenih devedesetih godina prošlog stoljeća, kada internet još nije bio toliko raširen, pokazalo se da su 72% ispitanika ovisnici o internetu. Onda možda ovo nije bolest, već norma, a preostalih 28% nešto ne razumije?
Ovisnost o kockanju najlakše ćete prepoznati. Ali ni tu istraživači ne mogu doći do konsenzusa, navodeći postotke od 1 do 10-15, što ne zvuči tako strašno kao 72.
Važno je napomenuti da osobe s internetskom ovisnošću obično žude za drugim stvarima. A ta nas činjenica približava proučavanju tzv. ovisne osobnosti – osobe koja je zbog osobnih, socijalnih, neuropsiholoških ili neurobioloških karakteristika predisponirana za različite oblike ovisnosti.
Neki će ljudi prije ili kasnije pronaći nešto o čemu će postati ovisni. I ne radi se o internetu, već o osobitostima rada onih područja njihova mozga koji su odgovorni za kontrolu ponašanja, za voljnu sferu.
Internet kao takav, kao prostor koji stvaraju mnogi ljudi, ne može sam po sebi izazvati ovisnost. Uzrokovana je određenim specifičnim oblicima aktivnosti koje obavljamo na internetu: traženje informacija, igranje igrica, pokušaj zarade… Žudnja za jednom od ovih vrsta aktivnosti ili više njih nije ovisnost o internetu kao cijelo.
„Strijelci“ za iskazivanje agresije
Svi su čuli da računalne igrice izazivaju agresiju. Američka udruga psihologa čak ima rezoluciju koja kaže da računalne igre dovode do pojave agresivnih misli, osjećaja, želja i smanjuju empatiju. Popularna je priča o tome kako su se računalne igrice koristile za obuku američkih vojnika kako bi ih se pripremilo za rad na "vrućim točkama".
Znanstvenici već dugo proučavaju vezu između agresije i računalnih igrica. Postoje najmanje dva tabora koji ne mogu doći do zajedničkog mišljenja.
Predstavnici jedne škole kažu da je sve naše ponašanje u ovoj ili onoj mjeri rezultat učenja (naučenih navika). A uče nas, između ostalog, TV emisije i računalne igrice. Odnosno, što se agresivnije ponašamo u kompjuterskoj igrici, to agresivnije živimo.
Druga skupina znanstvenika ne slaže se s ovakvim stavom. Oni vjeruju da, osim navika, imamo moždane strukture koje nam omogućuju razlikovanje stvarnosti od svijeta mašte.
Toliko volimo računalne igrice upravo zato što su nerealne. I kao potvrda, nakon puštanja visokoprofilnih, poznatih "pucača", stopa kriminala u Sjedinjenim Državama opada oko mjesec dana.
Čini se da umjesto da čine zločine, ljudi idu igrati računalne igrice. Možda ipak i nije tako loše?
Nisu samo računala kriva
Druga stvar je kako računala utječu na našu dobrovoljnu pažnju ili pamćenje. Sve ovdje, nažalost, nije baš najbolje. Ako pokraj nas nešto glasno lupi ili bljesne, u svakom slučaju ćemo se okrenuti i pogledati izvor zvuka ili svjetla: tako funkcionira naša nevoljna pažnja. A voljna pažnja tjera, na primjer, studente da slušaju što im predavač govori, iako ih to možda i ne zanima previše.
U posljednje vrijeme naša dobrovoljna pozornost pati, uključujući i zbog novih tehnologija. Dok sam govorio studentima: "Možete slušati predavanje 20 minuta bez ometanja", sada kažem: "Ako slušate predavanje više od 10 minuta odjednom, dobro vam ide."
Ali nisu samo računala kriva za ono što se događa: to je obilježje našeg života općenito. Sada se sve odvija vrlo brzo. I svi, pa tako i predavači, koriste sredstva za privlačenje nevoljne pozornosti (izvođenje sjajnih prezentacija), bez prevelike nade da će ih pozorno slušati.
Situacija s voljnim i nehotičnim pamćenjem još je tužnija. Zašto moramo išta pamtiti ako imamo divne mobitele, tablete, bilježnice i podsjetnike?
Više se ne želimo sjećati, a to je puno značajniji problem od ovisnosti o internetu ili agresivnosti.
Ako odjednom nestane struje, što ćemo svi? Budući da se to vjerojatno neće dogoditi u skoroj budućnosti, možemo reći da nam generalno dobro ide. Više ne možemo gubiti vrijeme na stvari koje se lako mogu prenijeti na strojeve, već radimo stvari koje računalo ne može i vjerojatno neće moći. Da se kreativno realizira npr.
Multitasking nas čini umornima
Jesmo li skloni obavljanju više zadataka istovremeno? Vjerojatno da. Možemo raditi više stvari istovremeno, vješto raspoređujući pažnju. Pitanje je: je li ovo dobro? Odgovor: ne baš.
Radeći više stvari u isto vrijeme trošimo puno više resursa, a ne dobivamo na vremenu.
Jasno je da možete napuniti perilicu rublja i slušati glazbu u isto vrijeme, ali ako se vozite i razgovarate na telefon (a još više ako se dopisujete!), trebat će vam nekoliko sekundi prebacivanje između ove dvije aktivnosti.
Nekoliko nesretnih sekundi koje mogu radikalno promijeniti vaš život ili živote drugih ljudi koji vam se nađu na putu.
U drugim situacijama, prebacivanje pažnje također je skupo. Pokazalo se da su studenti koji su smjeli ili nisu smjeli koristiti računala na predavanjima drugačije učili gradivo. Oni koji su navodno potrebne informacije tražili na prijenosnim računalima, na kraju su ih lošije “probavljali”.
Multitasking je ono što nas danas toliko umara. Nesposobnost da se nosi s nekoliko zadataka u isto vrijeme razlikuje odraslu generaciju od mlađe. Pedesetogodišnjaci se teže nose s oblikom prezentiranja informacija koji je poznat djeci i adolescentima. Gledate vijesti na ekranu, lijevo imate vremensku prognozu, dolje ticker s još novijim vijestima, desno reklame… To preopterećuje mozak. Suočavanje s protokom informacija košta nas puno posla.
Štoviše, upravo zbog multitaskinga imamo toliko poteškoća u radu na poslu: imamo mobitel, računalo, a želimo provjeriti i društvene mreže. Mogli bismo učiniti puno više ako bismo stvari radili dosljedno, bez ometanja ili skakanja s jedne stvari na drugu.
Izvor:
4td.fm
Fotografija: Unsplash, Pexels