Kad je Ivan Zheltov odlučio posvojiti dijete, suočio se s iznenađenjem okoline, a ni on sam nije prestao biti iznenađen pitanjima koja su mu postavljana i izjavama upućenim njemu. Priča o tome kako je usamljeni tridesetogodišnjak uspio uzeti posvojenog sina u svoju obitelj ispričana je u dobrotvornoj zakladi Change One Life.
Osobna priča
Ivan je s 11 godina ostao siroče: roditelji su mu poginuli u nesreći, a njega i mlađeg brata odgajala je baka. Ivan je s 25 godina želio i sam zasnovati obitelj, no nakon dva neuspješna pokušaja ženidbe razmišljao je o posvojenju.
No kako nema zakonskih ograničenja, Ivanu je rečeno koje dokumente mora prikupiti te je poslan u Školu udomitelja (SPR).
"Kako to?"
Svi u školi također su bili iznenađeni, pa čak i zabrinuti zbog mladićeve želje. Ivan je prošao mnoge testove i razgovore s psiholozima. Testovi su uglavnom bili usmjereni na prepoznavanje seksualnih problema i provjeru sklonosti nasilju. Budući posvojitelj sve je uspješno prošao i dopušteno mu je studirati.
U grupi je bilo osamnaest obitelji: parovi bez djece, stričevi ili tetke djece čiji su roditelji umrli ili ih iz raznih razloga ne mogu odgajati, samohrane majke, bake koje imaju skrbništvo nad svojim unucima i ja, Ivan Zheltov, samac koji izgleda mlađi svojih godina.
Jao, naše je društvo previše neobično da čovjek može postati i udomitelj i sam odgajati djecu. Predugo je sve drugačije…
Odgajatelji SPR-a i skrbničko osoblje bili su lojalniji, uglavnom su se brinuli što će biti s posvojenim djetetom ako se Ivan želi oženiti i rode rođena djeca.
Zašto dječak?
Ivan je dobio potvrdu o završenom ShPR-u i potvrdu za posvojeno dijete, dječaka od 6 do 12 godina I. ili II. U početku nije imao nikakav kriterij odabira. Skrbništvo im je stavljeno na temelju bračnog stanja i radnog vremena budućeg tate.
Ivan je dugo prikupljao sve potrebne dokumente, prošao još nekoliko testiranja i razgovora. Prije nego što je preuzeo dijete, zaposlenica je pitala zašto je došao baš po dječaka.
Ivan je odgovorio da je i sam bio dječak i da je dobro znao što je momku potrebno da postane muškarac, što doživljava kad postane tinejdžer. Ali nije imao baš dobru ideju što reći djevojčici koja raste. Ti su se argumenti pokazali uvjerljivima.
Vladova priča
Jedanaestogodišnjeg Vlada napustila je posvojiteljska obitelj. Dječakova sudbina nije bila laka. Dio djetinjstva proveo je s roditeljima i starijim bratom lutajući po unajmljenim stanovima. Kad je majci oduzeto roditeljsko pravo, djecu je preuzela vlastita teta koja im je dodijelila skrbništvo. Dječaci su imali 6 i 11 godina.
I najmlađi je bio napušten i previđen. Štoviše, kako je Ivan kasnije saznao, red u toj obitelji bio je, najblaže rečeno, nehuman. Na primjer, tjelesno kažnjavanje smatralo se normom. Dječaka su tukli i za najmanji prekršaj, ne samo remenom, nego i žicama i svime što im je došlo pod ruku. Dječak je počeo bježati od kuće. Nakon njegovog spontanog prvog bijega, djelatnici skrbništva su razgovarali s tetom i neko vrijeme je sve išlo kako treba.
Vlad je već isplanirao svoj drugi odlazak od kuće: pokupio je stvari i krenuo pješice iz sela u kojem su živjeli prema gradu. Bila je sredina listopada, dječak je pronađen i smješten u Centar za socijalnu rehabilitaciju. To se dogodilo baš kad je Ivan ispunjavao dokumente.
Prvi sastanak
Poznanstvo se dogodilo u istom rehabilitacijskom centru; bjegunac još nije bio poslan u sirotište. Bilo je uzbudljivo za oboje. Ivana su začudila pitanja koja je Vlad počeo postavljati. Dječak je odmah shvatio zašto je Ivan došao i pitao je li siguran u njegovu želju da ga povede?
Dječak je pitao hoće li imati svoju sobu, treba li tražiti dopuštenje da ode na WC ili jede, te pitao kakva su pravila u obitelji.
Nova pravila
16. studenog 2021. Vlad je stigao kući. Ivan je puno čitao, gledao puno videa o adaptaciji, o poteškoćama koje se javljaju i pripremio se za ovako nešto. No, prema Ivanovim riječima, nisu imali prilagodbu.
Vlad je vrlo miran i pun razumijevanja, s njim možete o svemu razgovarati i o svemu se dogovoriti. Tjedan dana nakon dolaska, Ivan ga je zamolio da napiše na papir što se promijenilo u odnosu na njegov prethodni život. Napisao je da ima svoju sobu, krevet, stol, svoj ormar, gdje može staviti stvari kako mu odgovara, ima svoje igračke, telefon i laptop.
Za jelo ne morate tražiti dopuštenje, ne udarate ga ni za što, a prije ulaska kucate po sobi. Svi ukućani su mu odmah rekli da nije običaj da se ulazi u tuđu kuću bez kucanja i objasnili zašto. Za početak jela također ne morate tražiti dopuštenje za stolom, a nije zabranjeno ni nešto grickati kad god želite.
Postoje čarobnjaci!
Nova godina je proslavljena u krugu obitelji. Vlad se jako iznenadio što na stolu nije bilo alkohola, osim boce vina za žene. To mu se svidjelo jer ima negativan stav prema alkoholu, sjeća se pijanki i svih nevolja koje alkohol donosi.
Prije blagdana u obitelji se pričalo o darovima. Njegov stariji brat jednom mu je rekao da ne postoji Djed Mraz, odrasli su ti koji stavljaju darove ispod bora, pa ni Vlad više ne vjeruje u Djeda Mraza.
Njegove želje uvelike su se poklapale s darovima koje je dobio: telefon, gadgeti za laptop, igračke, pikado za njegovu sobu.
Drugi život
Vlad je išao u novu školu u blizini svoje kuće. U početku su mu jako nedostajali seoski prijatelji, sada se već upoznao s kolegama iz razreda, novi prijatelji dolaze za njim i pozivaju ga u šetnju. Prvo je pitao može li prošetati. Ivan je rekao da nije potrebno tražiti dopuštenje, možete ići u šetnju kad god želite, samo trebate upozoriti odrasle i dogovoriti se o vremenu povratka.
Postupno se navikava na nova pravila, na veću slobodu i samostalnost. Ponekad ga morate naučiti nekim jednostavnim svakodnevnim stvarima o kojima u prijašnjoj obitelji nije imao pojma.
Sjećanje na prošlost
Jednog dana Vlad je došao kući iz škole uzrujan i pitao tatu podnosi li ga, je li siguran da ga želi zadržati i hoće li ga vratiti? To se dogodilo zbog loše ocjene u školi. Općenito, dečko dobiva petice i petice, ima problema samo s matematikom, a onda bum! – i dvojka. Bio je toliko uzrujan da je odbio ručati.
Otac i sin su dugo razgovarali, Ivan je rekao da loša ocjena nije razlog za odbijanje hrane i ne treba nikome uskraćivati hranu za kaznu.
Papa Ivan
Vlad sada doručkuje, ruča i večera u krugu obitelji, cijela se obitelj okuplja za stolom, a Ivanov brat često dolazi u posjet. Vlad je brzo počeo svoju baku zvati bakom, a svog brata ujakom Koljom. Ali za Ivana se još nisam odlučila. Za njega je ili tata ili stariji brat: ovisno o situaciji. Nedavno je dječaka jako ogrebala mačka dok se igrao. Vlad je dotrčao vičući: “Tata, ogrebao sam se!” A za stolom, primjerice, može oca osloviti imenom.
Ivan ga ne požuruje, ne tjera ga da ga zove tata, vjerujući da će s vremenom sam izgraditi granice i odrediti svoj položaj u odnosu na njega.
Promjene
Adaptacija u obliku u kojem je Ivan očekivao nije se dogodila, no unatoč tome život se bitno promijenio. Bilo je više problema oko kuće, morala sam drugačije rasporediti vrijeme jer djetetu treba puno pažnje: igrati se, pričati, pomoći oko zadaće itd.
Nakon smjene Ivan mora biti sam nekoliko sati kako bi se odmorio i oporavio. U njihovoj je obitelji dogovoreno da postoji osobno vrijeme koje članovi obitelji mogu provoditi kako žele, a svatko ga ima.
Također, Vlad može doći nakon škole i malo se opustiti kako mu odgovara, igrati se na računalu, razgovarati s prijateljima ili se samo izležavati.
Važno je mišljenje stručnjaka
Evo što Ivan može savjetovati onima koji bi htjeli postati posvojitelji: „Sada mogu reći da je važno da budući posvojitelji, pogotovo bez vlastitog iskustva, poslušaju mišljenje stručnjaka za odabir djeteta. Najprije sam sama htjela uzeti još jednog dječaka u obitelj i samoinicijativno sam mu otišla u susret. Ali zaposlenici sirotišta i skrbništva bili su kategorički protiv toga da ga uzmem. I kasnije sam shvatio zašto. Odmah su vidjeli da se ne mogu snaći, a ni dijete nije bilo spremno za obitelj. U našoj skupini od osamnaest obitelji, njih šest nije dobilo dozvolu za posvajanje djece. Iz raznih razloga, a posebno zbog činjenice da nisu imali jasnu ideju kakvo dijete žele prihvatiti i žele li ga uopće. Takvim kandidatima je teško pronaći dijete, a povećava se rizik povratka. Stoga je važno ne samo pravilno izračunati svoje snage, već i imati jasan cilj. Imao sam to, nisam odustajao od toga i uspio sam postići rezultate.
Suočio sam se s ogromnom količinom sumnji, izgovora i nevjerice drugih, morao sam izdržati pritisak društva koje nije bilo spremno prihvatiti jednog muškarca kao oca posvojenog djeteta. Ali moje samopouzdanje i preporuke stručnjaka pomogli su mi da postanem Vladov posvojitelj.”