Danas više od polovice djece predškolske dobi prolazi kroz vrtiće: nemaju svi zaposleni roditelji priliku ostaviti svoje dijete kod kuće s bakom ili dadiljom, a neke majke i očevi uvjereni su u dobrobiti rane socijalizacije. Kakav bi trebao biti predškolski odgoj, objašnjava Vladimir Zagvozdkin, vodeći istraživač FIRO RANEPA.
Tradicionalno je općenito prihvaćeno da se razvoj djece rane i predškolske dobi odvija prijenosom od strane odraslih i asimilacijom sadržaja obrazovnog programa od strane djece, baš kao što se to događa u školi. Stoga su programi predškolskog odgoja uglavnom bili usmjereni na aktivnosti odraslih koji podučavaju djecu kako bi učenicima emitirali određeni sadržaj.
Pritom se, naravno, nisu mogli uzeti u obzir vlastiti interesi i iskustvo djeteta, a da ne govorimo o individualnim karakteristikama i razlikama u stupnju razvoja djece iste dobi.
Tko će učiti djecu čitati i pisati?
Danas se ovakav pogled na obrazovanje male djece u mnogim zemljama smatra zastarjelim. Nije stvar u tome da djecu ne treba učiti u vrtiću; cijelo je pitanje kako to najbolje učiniti. Suvremeni pristup poučavanju podrazumijeva usmjerenost na dijete, na individualnu putanju njegova razvoja i ne odobrava korištenje školskih metoda poučavanja u predškolskoj dobi.
Predškolce je moguće i potrebno upoznati s kulturom knjige i pisanjem, ali ne na isti način kao u školi.
Od malog djeteta ne možete zahtijevati određeni kruti rezultat, glavna stvar u njegovom obrazovanju je da doživi radost i zadovoljstvo. Da biste to učinili, potrebno je stvoriti uvjete za dijete i voditi brigu o psihičkoj dobrobiti djece.
Zadatak je stvoriti povoljno okruženje
Ključ zdravog osobnog razvoja i djetetove želje za igrom i istraživanjem svijeta oko sebe je njegova psihička dobrobit. Prijelaz s jednostavnog prenošenja znanja na osiguravanje emocionalne i psihičke dobrobiti zahtijeva ponovno promišljanje i biti obrazovnog procesa i uloge odgajatelja.
Kod nas je odgojno-disciplinski model raširen već jako dugo. Svako dijete je moralo zadovoljiti određeni standard. Ali sada su standardi eliminirani. Glavna zadaća suvremene predškolske ustanove je stvoriti okruženje za dijete koje će mu omogućiti samoinicijativnost, interes, samostalnu igru i istraživačku aktivnost.
O čemu ovisi psihička dobrobit djeteta u vrtiću?
Međutim, psihičko blagostanje moguće je samo na temelju sigurne privrženosti koja se kod djeteta stvara u prvim godinama života za bliske odrasle osobe. U vrtiću treba stvoriti iste odnose pune povjerenja.
Karakteristike zdravog razvoja osobnosti – bazično povjerenje u svijet, pozitivno samopoštovanje – nemoguće su bez pouzdanih odnosa između svakog djeteta i njegovih odgajatelja.
To znači da uspostavljanje odnosa privrženosti djeteta s barem jednim od stalnih odgajatelja postaje središnja zadaća odgojno-obrazovnog rada u vrtiću. Ovaj zadatak je posebno važan u razdoblju prilagodbe djeteta novoj sredini.
Je li moguće vezati se za strance?
Važno je razumjeti da dijete može stvoriti privrženosti s nekoliko ljudi bez ugrožavanja svog razvoja. Prije se govorilo samo o privrženosti bebe i majke, no suvremena istraživanja pokazala su da su bebe mnogo otvorenije za društvene kontakte nego što se mislilo. Osim povezanosti s primarnim bližnjima, djeca postupno uspostavljaju odnose različitog stupnja intimnosti s ostalim članovima obitelji i društvene skupine u kojoj odrastaju.
Priroda djeteta je takva da od svoje okoline očekuje pouzdanost i sigurnost, mogućnosti za uspostavljanje odnosa, kao i poticaje za razvoj. Te njegove potrebe okolina mora pokupiti.
Stoga je uspostavljanje bliskih odnosa i sigurne privrženosti uvjet kvalitetnog odgoja, nadzora i skrbi u svim dobnim skupinama: u jaslicama, u skupinama za kraći boravak, u dječjim vrtićima.
Kako osigurati nježnu prilagodbu novoj sredini
Odvajanje od najmilijih tijekom prelaska iz obitelji u jaslice ili vrtić često je praćeno teškim psihičkim stresom i traumatičnim iskustvom, što može postati razlogom raznih vrsta psihičkih i mentalnih poremećaja u kasnijoj životnoj dobi. Stoga je vrlo važno voditi računa o stvaranju uvjeta za razvoj djeteta predškolske dobi, izgradnji odnosa privrženosti između djeteta i odgajatelja.
U međunarodnoj praksi model postupne prilagodbe dobro se pokazao, tvoreći postupni prijelaz djeteta iz obitelji u predškolsku organizaciju.
Cilj ovog modela je u suradnji s roditeljima osigurati da se dijete upozna s novom okolinom i razvije privrženost odgajatelju.
Prilagodba završava kada se skrbnik doživljava kao pouzdana baza – "sigurno utočište" – i dijete dopusti da ga se utješi.
Zašto dijete treba blisku odraslu osobu u vrtiću?
Teorija privrženosti temelj je odgoja i skrbi za djecu rane i predškolske dobi i čini temelj suvremenih obrazovnih programa za buduće roditelje, obuku odgajatelja u jaslicama, vrtićima i dadilja diljem svijeta.
U prisutnosti bliske odrasle osobe s kojom dijete ima siguran odnos privrženosti, ono se osjeća sigurno. Povreda tih odnosa uzrokuje traumu kod djeteta i dovodi do psihičkih (neuroze, poremećaji ličnosti) ili čak psihičkih poremećaja. Stoga je prva zadaća roditelja ili bilo koje odrasle osobe koja brine o djetetu ili ga poučava uspostaviti i održavati takav odnos s njim.
Takvo dijete može otvoreno izraziti svoje osjećaje, uključujući i pod emocionalnim stresom. Nedostatak straha omogućuje mu slobodnu igru i spontano istraživanje svijeta oko sebe.
U napetim situacijama, kada vlastite snage nisu dovoljne i dijete doživljava unutarnju neizvjesnost, ono se s povjerenjem obraća odrasloj osobi, jer iz iskustva zna da će ga moći podržati i utješiti. Dijete je u stanju podijeliti svoje poteškoće s odraslom osobom, prihvatiti njegovu brigu, a to mu omogućuje oslobađanje od napetosti.
Izvor:
V. Zagvozdkin “Psihološka dobrobit djeteta kao uvjet za provedbu Saveznog državnog obrazovnog standarda za predškolski odgoj: metoda prilagodbe korak po korak” (“Predškolski odgoj”, br. 4, 2017.)
Fotografija: Collection/iStock