Djeca pokazuju sramežljivost kada se zbliže s članovima obitelji ili nepoznatim ljudima, ne mogu odgovoriti na pitanja kada im se upućuju i imaju poteškoća kada govore na dječjim matinejama ili školskim priredbama. Odrasli se brinu: kako će dijete komunicirati kad odraste? Hoće li se moći zauzeti za sebe i dati izjavu? Je li moguće da će ga sramežljivost dovesti do toga da uvijek “ostane u sjeni”? Pročitajte koji su uzroci dječje sramežljivosti, njezine manifestacije i posljedice na razvoj, kao i kada trebate pronaći broj telefona dječjeg psihologa ili neurologa i dogovoriti pregled kod liječnika.
Za i protiv sramežljivosti kod djece
Gotovo svi odrasli osuđuju dječju sramežljivost, ali ima i prednosti. Sramežljivo dijete je poslušno, lako pristaje na zahtjeve i zahtjeve odraslih i ostavlja dojam dobro odgojenog dječaka ili djevojčice. Međutim, sramežljivost svakako ima i loših strana.
Kada je ova kvaliteta pretjerana, djeca doživljavaju nelagodu. Ne mogu postaviti pitanje kada su u grupi, ne zanimaju ih igre vršnjaka, žele nešto pitati odrasle, ali ne mogu. Kada se pokušavaju izraziti, nailaze na unutarnju napetost, kao da se u njima pokreće znak "Stop". Sramežljivost se očituje i na fiziološkoj razini: dijete osjeća napetost u tijelu, crveni se, drhte mu ruke i noge, glas mu postaje kao da nije njegov, ne može podići pogled, zadržava dah.
Sramežljivost, ako ne nestane s godinama, koči čovjeka u odrastanju. Dakle, kao odrasla osoba, kada se nađe u za njega uzbudljivoj situaciji, kao da “propada” u djetinjstvo, a onda ponovno počinje osjećati iste simptome neizvjesnosti i napetosti.
Sramežljiva djeca: kada zakazati pregled kod liječnika?
Roditelji moraju shvatiti da postoje dvije vrste sramežljivosti kod djece, a prije nego što pokušate promijeniti dijete, zakazati sastanak s psihologom ili ga aktivno preodgajati, morate razumjeti koju vrstu sramežljivosti ima.
Tako se ova karakterna crta može manifestirati u situacijama koje su djeci nepoznate – kada prvi put vide rodbinu, upoznaju novu djecu ili se pridruže grupi vršnjaka. Ponašati se tiho i pažljivo, ne započeti komunikaciju, norma je u ovom slučaju. Dijete se prilagođava okolini, "iskušava", proučava ljude oko sebe. Zašto to radi? Da bismo shvatili kako se ponašati. Tako mentalno odabire načine ponašanja, analizira i shvaća kako se ponašati kako bi bio prihvaćen u grupi. Ovo se ponašanje ne može nazvati patološkom sramežljivošću, to je mehanizam koji je odgovoran za dječju prilagodbu i smatra se normom.
Drugi tip dječje sramežljivosti je sramežljivo ponašanje praćeno strahovima, pretjeranom anksioznošću i tjelesnim reakcijama. Dijete odbija komunikaciju s drugima, čak i kada je već sve prepoznalo i svi su prepoznali njega, i ne mijenja svoje ponašanje. Izbjegava ljude, izbjegava kontakte, ne želi sudjelovati u igrama, brine se što će drugi misliti o njemu, misli da je najgori.
Majka i otac lako mogu shvatiti da kod njega prevladava druga vrsta sramežljivosti ako ga promatraju nakon što se nađe u novoj, a time i stresnoj situaciji. Ako je jako zabrinut, šutljiv i ne može dati jasan odgovor na pitanja o tome kako se osjeća, to znači da su ga najvjerojatnije društvo novih ljudi ili okolina izazvali jake negativne osjećaje.
Što majka i otac mogu učiniti u ovom slučaju? Ako dijete lako uspostavlja kontakt s bližnjima, ali ne može pronaći prijatelje, razgovarajte s njim o tome što proživljava, čega se boji, o čemu razmišlja. Odrasli bi ga trebali podržati, reći mu da je sve u redu i podijeliti svoju priču o prevladavanju sramežljivosti. Ako povjerljivi razgovori ne pomognu, najbolji izlaz iz situacije bio bi pronaći telefonski broj psihologa ili neurologa i, nakon razgovora o detaljima osobnog savjetovanja, dogovoriti sastanak s liječnikom.
Kritike majke i oca
Majka i otac moraju zapamtiti da dijete koje je sramežljivo može usvojiti ovu karakternu osobinu od jednog od roditelja i tada je to njegova individualna karakteristika s kojom mora naučiti živjeti. U drugom slučaju, sramežljivost u djetinjstvu posljedica je osuđujućeg i kritičkog stava u obitelji. Dakle, neka djeca izgledaju i smatraju se sramežljivima, međutim, ispod karakterne osobine krije se nisko samopoštovanje i nedostatak samopouzdanja. Nastaju kao posljedica toga što roditelji prečesto uspoređuju dijete s drugom djecom, riječima i stavom mu pokazuju da je slabo, nesposobno i da sve radi gore od svih.
Sramežljiva djeca odrastaju i u obiteljima u kojima postoji kontrola i prezaštićenost, kada roditelji za dijete rade sve što ono može samo, pretjerano ga štite od opasnosti, prate njegov društveni krug i biraju mu prijatelje. U ovom slučaju sramežljivost skriva strah od svijeta oko nas i odnosa. Kada su roditelji toliko zabrinuti za društvo i pokušavaju zaštititi svoje dijete od bilo kakvih problema, ono se počinje bojati života i komunikacije.
Kako majka i otac mogu pomoći svom djetetu da postane opuštenije? Potrebno je odbiti kritiku djeteta, čak i ako dijete ili školarac učini nešto jako loše, ne kao što je roditelj rekao, napravi glupost ili izgleda nevješto.
Komunikacija s djecom i njihova sramežljivost
Vrijedno je analizirati kojim tonom roditelji komuniciraju sa svojim djetetom. Ako je nestrpljivo, ima grube riječi ili ima negativnu ocjenu, tada će dijete početi loše misliti o sebi. Tada će mu biti vrlo teško pojaviti se u skupini djece ili među odraslima, prilagoditi se novim okolnostima, jer će se stalno podsjećati da nije kao svi, gori od drugih i da mu je bolje da šutjeti nego učiniti nešto loše.
Povećanje samopoštovanja glavni je proces na koji bi roditelji trebali obratiti pozornost kako bi se djeca počela osjećati oslobođeno, samopouzdano, naučila pronalaziti prijatelje i graditi komunikaciju. Morate naučiti prihvatiti dijete onakvo kakvo jest. Zajedničke igre s roditeljima pomažu djeci da se počnu osjećati bolje i slobodnije. Kasnije, nakon što steknu to iskustvo, mogu ga primijeniti u komunikaciji s drugom djecom – riskirati da se izraze, predlože igru, zainteresiraju druge za svoju ideju, dijele igračku, sudjeluju u grupnom događaju ili predstavi.