Gotovo svaki tjedan na internetu se pojavljuju novi videi u kojima roditelji i njihova djeca osvajaju planinske vrhove, rone ili odlaze na opasna putovanja. A ispod svakog od ovih videa nalaze se tisuće komentara. Neki ljudi se dive hrabrosti majki i očeva, drugi ih osuđuju, uvjeravajući da takvi hobiji, posebno s djetetom, neće dovesti do dobra.
Je li uopće moguće uključiti djecu u ekstremne sportove? Pomaže li vam da prevladate strah? Što učiniti ako se tinejdžer bavi ekstremnim sportovima? O tome i još mnogo više danas ćemo razgovarati s Marinom Rozenovom, profesoricom Odsjeka za znanstvene temelje ekstremne psihologije, Fakulteta za ekstremnu psihologiju, Moskovskog državnog sveučilišta za psihologiju i obrazovanje.
Zašto su nam potrebni ekstremni sportovi?
Razlozi zbog kojih je osoba zainteresirana za ekstremne sportove ili ekstremne sportove općenito višestruki su. Ovdje "rade" i individualne, uključujući prirodne, značajke i značajke društvenog okruženja u kojem osoba živi i radi.
Neki ljudi, njihova psiha i tijelo, zahtijevaju više hormona stresa kako bi se osjećali normalno. To se događa iz dva razloga:
- specifična fiziologija (specifičan hormonski ansambl ljudskog tijela);
- obilježja odgoja i sredine u kojoj se dijete formiralo. Na primjer, dijete je razvilo nedostatak u emocionalnoj sferi (uključujući smanjenu i nisku empatiju – sposobnost suosjećanja), a to stvara potrebu za "dobivanjem" emocija kako bi nešto osjetilo. A ekstremne aktivnosti upravo stvaraju uvjete za formiranje intenzivnih doživljaja.
Ili, u procesu osobnog razvoja, dijete ima poteškoća u samopotvrđivanju. Ako se nisu riješili kroz tinejdžersku krizu, onda bi se mogli nastaviti "rješavati" kroz ekstremne aktivnosti.
Također, želja za ekstremnim vrstama aktivnosti može biti posljedica skrivenih suicidalnih potencijala, uključujući i nesvjesnu dominaciju straha od smrti kod pojedinca. U ovom slučaju strah ima nesvjesnu kompenzaciju kroz želju za onim čega se bojite.
Strast prema ekstremnim sportovima može biti posljedica karakteristika društvene sredine u kojoj osoba živi. Primjerice, ako okolina ima pomodnu aktivnost i način života, a osoba nije dovoljno autonomna, tada će slijediti grupni model ponašanja.
Takvi događaji obično su odnosi s voljenim osobama: potreba za brigom o njima, rješavanje konfliktnih situacija, svakodnevni život i svakodnevna životna praksa općenito, kao i profesionalne situacije – problemi na poslu koji zahtijevaju rješenja.
Osoba koja je previše zaljubljena u ekstremne sportove može postati ovisna o adrenalinu i doslovno izgubiti osjećaj za opasnost. To se često događa kada čovjek misli da mu je “sve nadohvat ruke i ništa nije nerealno”. Posljedice, naravno, mogu biti katastrofalne.
Ekstremni roditelji: hrabri ljudi ili ludi?
Nedvosmisleno možemo reći da će zdrav, odnosno normalan roditelj pun ljubavi i prihvaćanja, zainteresiran za ekstremne aktivnosti, postupno uvoditi i pripremati dijete za ovu vrstu aktivnosti. Takve majke i očevi djeluju u fazama: podučavaju, dodaju sustav opterećenja itd.
Neki roditelji doista “pretjeraju” i vode djecu sa sobom na opasne šetnje, ronjenje, skakanje padobranom, ne obraćajući pažnju na individualne karakteristike i želje djeteta. A takve situacije nisu samo loše, nego ponekad čak i katastrofalno utječu na kasniji psihički i osobni razvoj osobe. Ovo imaginarno “jačanje” djeteta zapravo ga slabi.
U kojoj dobi djeca mogu biti uključena u ekstremne hobije?
U ovom slučaju vrijedi krenuti od djetetove želje i vrste aktivnosti. U pravilu, što je vrsta ekstremne aktivnosti složenija, to više zahtijeva pripremu i razvoj djetetovih sposobnosti, te se više pažnje mora posvetiti psihičkoj pripremi takve situacije. To jest, svakako je vrijedno zapamtiti ne samo fizičku, već i psihičku sigurnost djeteta.
Stoga, za ekstremna putovanja, trebate barem pričekati dok dijete ne može samostalno izraziti svoje mišljenje; teško da je vrijedno povesti bebu sa sobom na izlet u tajgi ili u planine.
Postoje i djeca kojima je ovakav hobi kontraindiciran. Na primjer, lošeg zdravlja ili psihički, emocionalno ranjivi i osjetljivi.
Ova vrsta rekreacije ne preporuča se djeci sa slabijim motoričkim i praktičnim sposobnostima – onima kod kojih se razvijaju složene psihomotoričke vještine koje imaju poteškoća i dulje vrijeme.
Dijete s melankoličnim temperamentom, odnosno sa slabijim tipom živčanog sustava, ne treba privlačiti ekstremnim sportovima. Pogotovo ako nema motivacije: otvoreno kaže da ne želi i nije spreman.
Hoće li vam ekstremni sportovi pomoći da prevladate svoje strahove?
U nekim slučajevima, ekstremni hobiji ili sportovi mogu pomoći u oslobađanju od nekih strahova svakodnevnog života. Ali ne treba očekivati da ćete se bavljenjem penjanjem ili ronjenjem riješiti svih fobija, to nije jamstvo.
Upitna je učinkovitost ekstrema u otklanjanju strahova: strahovi imaju prilično složenu strukturu ličnosti i anamnezu. Stoga radikalna odluka da se “skoči na glavu”, ako upali, neće dugo trajati.
Ponekad se individualne intrapersonalne napetosti mogu ispraviti tijekom našeg sudjelovanja u nekom ekstremnom događaju, ali to nije jamstvo potpunog olakšanja.
Ovakvo ponašanje je kategorički neprihvatljivo, pa čak i glupo! Takve fraze, u pravilu, govore oni odrasli koji su sami daleko od savršenstva i imaju puno kompleksa i problema. Osim toga, takve primjedbe ostaju dugo u djetetovom sjećanju i imaju neugodne posljedice u budućnosti.
Primjerenije je u situaciji kada se dijete nečega boji, pokazati interes za svoju istinsku osobnost i stvoriti uvjete za razvoj njegovih osobnih sposobnosti i sklonosti. I možete poticati i stimulirati bez pribjegavanja prozivkama i optužbama za kukavičluk.
Što učiniti ako se tinejdžer bavi ekstremnim sportovima
Prvo, roditelji moraju shvatiti da nema smisla odvraćati tinejdžera, ali da je neophodno razgovarati s njim. Saznajte odakle mu informacije, tko ga je zainteresirao za ovu vrstu aktivnosti, kako je to naučio i rade li to njegovi prijatelji. Prije svega, roditelji moraju shvatiti suštinu. A zatim, nakon formiranja linije povjerenja i normalne komunikacije, obratite pozornost na razinu sigurnosti.
Morate shvatiti da je nemoguće natjerati tinejdžera da odustane ako ga zanima npr. parkour.
Uostalom, dobna zadaća djeteta u ovom razdoblju je eksperimentirati i stjecati nova, uključujući i ekstremna iskustva. Ali potrebno je zadržati povjerenje, podršku i komunikaciju kako bi se u ovoj situaciji kod djeteta stvorilo što više razumijevanja za sve što se oko njega događa. Tada se lakše osjeća zaštićenim, a onda roditelj ima priliku u zajedničkom razgovoru preusmjeriti dijete, ako je potrebno, na druge, ništa manje zanimljive vrste aktivnosti.
Ako su se roditelji i djeca složili i svi su zadovoljni novim hobijem tinejdžera, vrijedi razmisliti o tome kako o tome reći starijoj generaciji: baki i djedovima, kako ih umiriti. Prvi i obavezni uvjet je razgovor. Odgovarajte na pitanja, razgovarajte o detaljima, dok se detaljno bavite temama koje vas najviše plaše.
Ako bake i djedovi vide da roditelji nisu zabrinuti, mirno razgovaraju o djetetovim hobijima, kontroliraju sve i uvjereni su u sigurnost, tada ni sami neće biti nervozni.
Ronjenje ili base jumping, parkour ili penjanje po stijenama, safari ili rafting: čime god se roditelji bave, sami ili sa svojom djecom, važno je zapamtiti da je sve dobro umjereno. Osjećaj osobne sigurnosti, a posebno odgovornosti za dijete, trebao bi prevladati nad željom za dobivanjem adrenalina. A ako su odrasli apsolutno sigurni da hobi neće donijeti ništa osim užitka i novih živopisnih emocija, zašto si onda ne dopustiti čak i najekstremnije sportove.