Mislite li da samo djeca u obitelji odrastaju razmažena i egocentrična? Niste sami: Eugene Bohannon je još u 19. stoljeću proveo istraživanje mišljenja drugih o ljudima koji su odrasli bez braće i sestara. Iako nije intervjuirao toliko ljudi, samo 200 ljudi, njih 196 samouvjereno je izjavilo: ako dijete odrasta samo u društvu odraslih, tada neminovno postaje razmažena i infantilna odrasla osoba. Doznajmo što je znanost otkrila o jedinoj djeci i čemu vrijedi vjerovati u 21. stoljeću.
Sebični i pretjerano osjetljivi: kako djeca odrastaju?
Godine 1986. Toni Falbo proučavao je karakteristike djece koja odrastaju bez braće i sestara. Psihologinja se koncentrirala na procjenu osobnih kvaliteta odraslih koji imaju brata ili sestru, te onih koji su im bili jedini izvor radosti.
Pokazalo se da je uvjerenje o sebičnosti i povećanoj osjetljivosti na kritiku i utjecaj drugih mit. Od djece iz višečlanih obitelji po ovim pokazateljima jedino djeca nisu ništa bolja niti lošija. Ali u smislu snage emocionalnih veza sa svojim obiteljima, oni su mnogo ispred drugih: neobično, obitelji sa samo jednim djetetom su prijateljskije raspoložene.
Nalazi psihologa iz prošlog stoljeća potvrdio je i tim istraživača sa Sveučilišta primijenjenih znanosti u Frankfurtu. Ne samo da su odnosi između djece i roditelja jači, nego i više povjerenja: djeci je lakše ispričati odraslima o svojim problemima, dobiti savjet i komunicirati općenito.
Postoji i alternativno istraživanje egoizma: najviša razina zabilježena je kod odraslih koji su odrasli u velikim obiteljima. Ali ne za sve, ali za one koje su roditelji posebno izdvajali, na njega su trošili više emocija i drugih sredstava, izdvajajući ga od ostalih.
Razmaženo dijete: primjer cijele države
Naravno, ako beba raste sama, tada dobiva puno više pažnje od odraslih. I još više vremena, novca i prilika za udovoljavanje zahtjevima. Kako ne odrasteš i postaneš draga?
Ispada da je vrlo jednostavno. Iako jedino djeca dobivaju veću pozornost i razne bonuse, snose i veću odgovornost. Jedna beba – jedan nasljednik, prilika da se ispune nade svih rođaka. Dakle, morate "platiti" pažnju, a nema vremena za samozadovoljavanje.
Pa, za one koji ove argumente ne smatraju dovoljno uvjerljivima, vrijedi navesti primjer ogromne zemlje – Kine. Prije samo nekoliko godina ova je država napustila politiku “jedna obitelj, jedno dijete”, a prije toga su nekoliko desetljeća kineske obitelji pod prijetnjom pobačaja, kazni i oduzimanja djece napuštale braću i sestre za svoje prvorođence. Štoviše, temeljna načela odgoja djece u ranoj dobi među Kinezima temelje se na apsolutnoj permisivnosti. Možeš raditi što god poželiš. Prije nego što dijete navrši 5 godina odrasli samo imaju priliku nježno ga usmjeravati i štititi od opasnosti. Ali odgovornost za sve leži na ramenima roditelja: ako beba, na primjer, padne ili se opeče, majka će ga zamoliti za oprost zbog nepažnje!
Zbog takvog obrazovnog sustava kineska bi djeca, čini se, trebala odrastati pretjerano razmažena, sebična, lijena, neodgovorna… Ne samo da odrastaju sama u obitelji, nego i u permisivnosti! Međutim, nakon 5 godina slika se mijenja, beba počinje imati pravila, obaveze i više se ne odgaja kao razmaženo dijete, već kao odrasla osoba. Rezultat: svi statističari jednoglasno priznaju da nijedan narod nema poslušnijih, disciplinovanijih, svrsishodnijih mladih ljudi. Sve je stvar odgoja, a ne broja djece.
Odrastanje bez brata ili sestre? To znači da ne može komunicirati.
Jadna usamljena beba, nema se s kim doma igrati ni pričati, o kakvim komunikacijskim vještinama možemo govoriti? Ovaj mit je prilično uporna zabluda, jer brat ili sestra su prijatelji koji su uvijek tu! Kakav je zapravo?
Svakako je istina da su samo djeca često sama kod kuće. Ako u obitelji nema druge djece, nema stalnog partnera za igru. Ali braća i sestre ne postaju uvijek takvi drugovi u dječjim šalama i hobijima, pogotovo ako postoji razlika u dobi ili temperamentu. U velikim obiteljima nije neuobičajena ljubomora i natjecanje za pozornost rodbine, igračaka i teritorija, što, naravno, u određenoj mjeri razvija sposobnost zauzimanja za sebe, ali ne uči nužno vještinama adekvatne komunikacije s drugi. Da ne spominjemo vjerojatnost razvoja neuroza zbog čestih dječjih svađa.
Znanstvenici kažu da je, kako bi se komunikacijske vještine pravilno razvijale, bolje usredotočiti se na male grupe u kojima su djeca ujedinjena prema dobi i interesima. A stjecanje "borbenih vještina" dobro se odvija u dječjim ustanovama. Dakle, jedina djeca koja ne znaju komunicirati su ona koja ne smiju izlaziti iz kuće i ne smiju telefonirati niti koristiti internet.
Razlike u strukturi mozga
Da ne bismo pjevali hvalospjeve o jedincima u obitelji, govorit ćemo i o znanstveno dokazanim nedostacima roditeljstva “sami”. Ispostavilo se da još uvijek postoje potvrđeni bonusi od drugog i sljedećih djece, i to više nego očiti. Kineski znanstvenici proučavali su strukturu mozga kod odraslih koji su odrasli u obiteljima s različitim brojem djece. I pokazale su se nevjerojatne stvari: količina sive tvari u prednjim režnjevima ovisi o tome ima li osoba braću ili sestre. Jedino ga djeca u tim područjima imaju nešto manje, što prema znanstvenicima ukazuje na smanjenu razinu sklonosti prema toleranciji i empatiji te sposobnosti razumijevanja drugih. Zaključak: samo djeca odrastaju manje sposobna za kompromis, što se, naravno, može promijeniti u procesu učenja i rada u timovima.
Ista studija pronašla je područja s povećanom količinom sive tvari. A te nakupine stanica ukazivale su na veće sposobnosti za kreativnost i kreativnost. Dakle, koji je zaključak?
Samo djeca nisu ono što ljudi govore da jesu. Postoje, naravno, razlike u odnosu na djecu iz velikih obitelji, ali one nisu uvijek negativne. Sve ovisi o okolini i odgoju, a ne o mišljenju susjeda ili zabludama 19. stoljeća!