Adolescencija je pravi izazov i za dijete i za njegovu obitelj. Sve preplave jake emocije, strasti se uzburkaju, ponekad dođe do skandala, vrištanja i lupanja vratima. Kako bi se roditelji trebali ponašati?
Prva ovisnost u životu osobe je ovisnost o roditeljima. Dijete nastoji zadovoljiti svoje roditelje i ponaša se tako da dobije njihovo odobravanje. Odrastanje vas tjera da izađete iz ove ovisnosti; Suočavanje s roditeljima potrebno je za razvoj karaktera tinejdžera, za njegovo osamostaljivanje. Kriza adolescencije je kriza identiteta, odnosno kriza svijesti o sebi, o svojim osobinama, o svojim granicama, o svojim željama, o svojim vrijednostima. Ovo razdoblje ne prolazi bez sukoba i rušenja autoriteta, a svaki se roditelj susreće s negodovanjem i nerazumijevanjem. Ali to je prirodan proces kroz koji trebate proći dostojanstveno – zbog djeteta i dobrog odnosa s njim u budućnosti.
Kako počinje odvajanje?
Separacija (od latinskog separatio – odvajanje, podjela) u psihologiji je odvajanje djeteta od majke (od roditelja, obitelji), čiji je rezultat sposobnost upravljanja i upravljanja svojim životom bez vanjske pomoći, samostalne odluke i snositi odgovornost za njihove posljedice.
Da bi proces bio uspješan, morate prestati biti usklađeni sa svojim roditeljima i potpuno dijeliti njihove stavove. Naravno, podjelu jedinstvene cjeline bolno doživljavaju obje strane. Malom djetetu roditelji se čine divni, najpametniji i najljubazniji. Tinejdžer se postupno udaljava od roditelja i prestaje ih idealizirati. “Počinje vidjeti svoje roditelje kao da je novim očima i on je, naravno, u nekom šoku”, kaže psihologinja Lyudmila Petranovskaya. – Zato što pred sobom vidi neke ne baš mlade, ne baš lijepe, često i ne baš pametne ljude koji koračaju pred njim sa svim svojim znacima godina, s nekakvim svakodnevnim promiskuitetom, s intelektualnim ograničenjima, nedovoljno širokim vidikom. . Dijete ima razloga za skepticizam ili čak neku vrstu odbijanja i prijezira, što je, naravno, za roditelje bolno, pogotovo ako roditeljska uloga zauzima veliki dio njihove osobnosti ili nisu sigurni u sebe i u uspjeh svog život."
Istovremeno se javlja unutarnji sukob u samom djetetu. Naravno da voli svoje roditelje, ali razočarenje koje doživljava uzrokuje mu patnju. Vidi nesavršenosti ljudi koje voli i nije mu lako to prihvatiti.
Zatvaranje granica
Tinejdžer prestaje dijeliti svoja iskustva i govoriti o sebi. Kao da počinje zatvarati granice svoje osobnosti. Roditelji više ne mogu tako lako kontrolirati njegovo emocionalno stanje. Svaki roditelj zna kako zabaviti i utješiti malo dijete. Ali kod tinejdžera stare metode više ne djeluju.
U ovoj jadnoj državi mora se oslanjati ili na sebe ili na prijatelje. Ako djetetov odnos s prijateljima nije baš dobar, tada se ispostavlja da je potpuno sam – njegovi roditelji više nisu prikladni u tom svojstvu, nisu uspostavljene nove veze i ono se osjeća loše.
“Ako u isto vrijeme još uvijek ima neke karakteristike koje ga čine ranjivijim, na primjer, neke opsesivne misli, bolnu tjeskobu ili loše raspoloženje, probleme sa samopoštovanjem, situacija postaje rizična. Zapravo, tako se razvijaju svakakve tragične priče, od anoreksije do samoubojstva ili agresivnih manifestacija”, upozorava Ljudmila Petranovskaja.
Problem s tinejdžerima je u tome što vrlo malo ovisi o roditeljima. Ali upravo je to bit ovoga što se događa. Jer kad bi roditelji nastavili tako lako kontrolirati tinejdžera kao malo dijete, on se ne bi razvijao, ne bi rastao, ostajući u stanju stopljenosti (simbioze) sa svojim roditeljima.
Kada se pojavljuje rizik?
Tinejdžeri se često počinju ponašati provokativno, eksperimentirati sa svojim izgledom i nečuveno se oblačiti. Koliko daleko ovo može ići? Kada biste trebali početi brinuti? “Ako je dijete obojilo kosu i oduševljeno je, napravi selfie i pošalje ga svim frendicama: “Kakvu novu boju kose imam!” – nema razloga za brigu, to je njegov način isprobavanja novi identitet,” nastavlja Lyudmila Petranovskaya. – Nosi ovu boju kose neko vrijeme, onda se ili zaljubi u nju, ili je prestane voljeti i promijeni je.
Ako se tetovira – romantične slike, i brine hoće li ga povrijediti, adekvatno shvaća da to ne treba raditi u podrumu, već u salonu u kojem postoje higijenske mjere, a o tome se, primjerice, daje savjet – ovo je normalno. Možete razgovarati s njim o činjenici da ne možete samo ukloniti tetovažu: možda ćete pomisliti, neka to bude privremeno za sada, u slučaju da vam se ne sviđa za dva mjeseca.
Ali samoozljeđivanje (nanošenje štete sebi) je sasvim druga priča. Ne hvale se time, često to skrivaju. To neće učiniti sretno, veselo dijete koje se s nekim druži od jutra do večeri. To se događa u situaciji kada se čovjek osjeća odbačenim, usamljenim, kada je depresivan – odnosno psihičku bol pokušava smiriti fizičkom, nitko to ne radi samo zato što je to vidio na internetu. Da bi se nadvladao instinkt samoodržanja i instinkt zaštite od boli, moraju postojati dobri razlozi.”
Što roditelji trebaju učiniti?
Neki se roditelji pretvaraju u prave detektive i uspostavljaju strogu kontrolu nad tinejdžerom provjeravajući prepisku i mobitele. Suprotan pristup je “radi što hoćeš” i potpuna sloboda. Ali to su krajnosti. Ako roditelji ne dopuštaju djetetu da se odvoji i kontrolira svaki korak, takav će stav ili potpuno slomiti djetetovu volju ili će ono početi tako vješto lagati da će se izgubiti svaki kontakt s roditeljima. Roditelji će jednostavno postati neprijatelji.
S druge strane, ako roditelj uopće ne reagira na djetetovo ponašanje, dijete osjeća samo zanemarivanje i ravnodušnost. Tinejdžer se možda ne osjeća dobro, može biti u opasnosti, a nitko to ne primjećuje. Drugi nedostatak permisivnog pristupa roditelja je taj što u nedostatku sukoba i razjašnjavanja odnosa dijete nema načina obraniti svoje granice. Odakle mu materijal da se ljuti na roditelje, opire im se, svađa se s njima? Uostalom, mora biti sukoba i svađa!
“Da, to je zadatak tinejdžera – odvojiti se, definirati granice svoje osobnosti. Njegov zadatak je naučiti izdržati situaciju kada ne želi ono što žele njegovi voljeni odrasli, a ne da ga to uništi”, kaže Ljudmila Petranovskaja. Cilj kontroverznih situacija je naučiti pregovarati, tražiti rješenje, krenuti dalje i dalje se ponašati dobro jedni prema drugima, čak i ako svatko na kraju učini nešto drugačije.
Ako se osoba nije odvojila od svoje obitelji i ostala ovisna o svojim roditeljima, o njihovom mišljenju i emocijama, uporno će se pokušati osloboditi ove, koja je postala bolna, ovisnosti već u odrasloj dobi, u novoj obitelji. Ponekad takvi ljudi jednostavno ne mogu zasnovati obitelj: igraju previše važnu ulogu u roditeljskoj obitelji, ali za svoju nemaju ni vremena ni energije. Osim toga, nedovršeni proces odvajanja djeteta od roditelja jedan je od razloga za nastanak raznih vrsta ovisnosti (ovisnost o drogama, kockanju, alkoholizmu).
Kako (ne)potrebno
Obrazovnu i životnu putanju djece danas određuju roditelji. Ali rasprava o budućnosti uvijek ide kroz imperativ “treba” i “mora”. U svakoj petoj obitelji roditelji svom djetetu češće kažu "trebaš" nego što ga pitaju "što želiš?"
Morate svim silama pokušati čuti svog sina ili kćer. Istina, današnji roditelji tinejdžera često i sami trebaju podršku i brigu. Naše je društvo usmjereno na dijete, a zahtjevi pred roditelje stalno rastu. Pretjerana zaštita toliko iscrpljuje roditelje da do djetetove adolescencije doživljavaju izraziti umor i mogu ga jednostavno propustiti.
“Postalo je teže biti dobar roditelj”, kaže tinejdžerski psiholog Kirill Khlomov. – Prije trideset godina, ako vam je dijete obučeno, obuveno, nahranjeno, čak i ako ima malu rupicu na tajicama i izlizane cipele – to je normalno, vi ste dobar roditelj. Tada su djeca s ključem oko vrata sama išla u školu i pokupila mlađu braću i sestre iz vrtića. Mogli su čak i sami podgrijati hranu. To se smatralo normalnim.
Danas roditelji svoju djecu vode ne samo u školu, već i na fakultet. Razina skrbi je vrlo visoka. Sve se to događa na štetu odraslih. Često se prekasno otkrije da puno novca i roditelj koji je stalno odsutan zbog posla nisu najbolja opcija za dijete koje raste.”
Prepoznaj i otpusti
Važno je zapamtiti da je odvajanje dvosmjeran proces. Dijete se mora odvojiti i postati odraslo, a roditelj ga mora pustiti i prepoznati tu odraslu dob. Glavna stvar je biti pristupačan tinejdžeru. Ostalo ovisi o preferencijama roditelja. “Predlažem da na roditeljstvo gledate kao na umjetnost. Imamo mnogo prilika da budemo roditelji. Način intimnosti s djetetom – hoćete li slušati istu glazbu, gledati filmove i općenito hoćete li pratiti dijete ili ga pozvati da sudjeluje u nečemu što vas zanima – sve to ovisi o vašem ukusu i otvorenosti.” kaže Kirill Khlomov.
Važno je zapamtiti da su roditelji u ovoj dobi vrlo važni tinejdžerima. I iako su roditelji kako odrastaju sve manje prisutni u životima svoje djece, njihova roditeljska uloga ostaje.
Glavni savjet koji Ljudmila Petranovskaja daje roditeljima tinejdžera je da vode računa o sebi i svom životu. Djeci više nije potrebna briga i stalni nadzor – ovo je prekrasno. Više slobodnog vremena, više prilika da nešto promijenite u životu, provedete odgođene planove, naučite nešto novo. A onda će, vidite, tinejdžerska kriza proći, doći će do razdvajanja i moći će se komunicirati na novoj razini, bez napetosti i borbe.
Izvori:
Portal "Pravoslavlje i mir"
Obiteljski portal 7ya.ru