Djeca viču na roditelje, gruba su i prave probleme, a roditelji su nemoćni i zbunjeni. Odrasli pokazuju strpljenje, trude se biti konstruktivni i puni razumijevanja, dok djeca pretjeruju. Što učiniti kada djeca vrište? Zadaća roditelja je naučiti postavljati pravila i osigurati njihovu provedbu, kaže psihologinja Victoria Labokaite.
Ne sjećam se jesam li bio zločest kao dijete (sigurno), ali definitivno se sjećam da nije bilo sigurno vikati na roditelje. Danas sa simpatijama primjećujem da djeca viču na nas, na svoje roditelje, a roditelji jednostavno ne znaju što učiniti.
Trude se ne biti grubi, trude se razumjeti dječja raspoloženja, hrabro se oduprijeti naletu emocija i tvrdnji, ali ponekad kao da gube alat kontrole. Djeca se prelijevaju preko svojih obala, a zbunjeni roditelji ne razumiju kako, zapravo, ukazati na te obale.
“Ostavi me na miru, idi, ništa ne razumiješ!”
Dječak od 9 godina kaže svom tati pred strancima: "Ti baš ništa ne razumiješ, nemoj mi davati svoje glupe knjige kao primjer." Tata, ne povisujući ton, uz neugodan osmijeh: "Da, nemaš sreće s ocem."
Djevojčica od 5 godina majci: "Ostavi me na miru, ne diraj me, idi!" Cvili 10 minuta bez prestanka. Mama je jako dugo, ne gubeći strpljenje, umiruje, šapće joj nešto i pokušava je zagrliti. Na kraju ne izdrži i povisi ton. Odmah se posrami, zagrli djevojku i opet je smiri. Djevojka i dalje vrišti. Kada im priđe stranac, ona se potpuno smirenog lica okrene prema njemu i kaže: “Bježite odavde”. Okreće se majci, uključuje zvuk i uzvraća suze.
Osmogodišnji dječak s vrata napada svoje roditelje dok uvečer sjede na zajedničkoj verandi vikendice: “Gdje si uopće nestao?!” Došao sam u sobu – tebe nije bilo! Idemo već brzo! Zašto nisi u svojoj sobi?!" Mama je zbunjena i pomalo kriva: „Dobro, Dimočka, smiri se, razgovaramo ovdje, zanima nas. Daj da te zagrlim, sjedni s nama. Bojiš li se? Odgovor je vrisak, više namijenjen javnosti nego roditeljima. Mama grli sina, daje mu čaj i govori nešto pomirljivo. Dijete još neko vrijeme grubo izražava nezadovoljstvo, ali se postupno smiruje.
Bespomoćni "kontejneri"
Roditelji čine ono što bi trebali – pokušavaju biti “spremnici nepodnošljivih dječjih emocija”. Slušamo, tješimo, imenujemo osjećaj iza plača. U najboljem slučaju djeci dajemo kompetentnu povratnu informaciju i objašnjavamo im da je takvo ponašanje nedopustivo.
Nastojimo pomoći djeci, učeći ih da upravljaju svojim emocijama tako da te emocije ne vrijeđaju druge. Trudimo se, trudim se i ja. Ali, nažalost, djeca nastavljaju vrištati. A ponekad se istresemo i onda se utopimo u oceanu srama i krivnje.
Zašto djeca vrište? Za to često postoji iznenađujuće jednostavno objašnjenje: djeca vrište jer su djeca. I tako se pokušavaju nositi s ogorčenošću, strahom, umorom. Ali za mnogu djecu podizanje tona u komunikaciji postaje previše pristupačna metoda.
I to više nije stvar umora, iritacije ili ogorčenosti, već loše navike govorenja povišenim tonom.
I čini se da roditelj vlastitim ponašanjem pokazuje neprihvatljivost vrištanja, mirno odgovara, pokušava shvatiti, ali nešto nedostaje. Što? Poštovanje. Sposobnost postavljanja pravila. Sposobnost zahtijevanja poštivanja ovih pravila.
Vrištanje kao posljednje sredstvo
Ako vidite da djetetov plač više nije jednokratna pojava, već redoviti način komunikacije, evo nekoliko pitanja o kojima ima smisla razmisliti.
1. Koristite li vi osobno vikanje kao način da dobijete ono što želite? Koliko često?
2. Što točno djeca dobivaju kada vrište tražeći nešto što inače ne mogu dobiti?
3. Razumijete li razloge njihovog vrištanja? Koja je prava emocija iza ovoga?
4. Imate li dosljedan obrazac reakcija na djetetov plač? Što radiš?
Ako shvatite da i sami puno vičete, onda psihologinja Ekaterina Sigitova ima odličan članak o tome kako prestati vikati na djecu.
Ako vi, ne mogavši izdržati dječji vrisak, ne znate kako ga zaustaviti, onda ćete morati početi raditi sa svojim granicama, a tek onda tome učiti svoju djecu.
Nestandardni pristup iz osobnog iskustva
Jednog dana sam shvatila da moji sinovi previše viču jedan na drugoga, a ja sam, da bih zaustavila tu buku prije nego što me razum napusti, vikala na njih. I onda sam odlučio pod hitno, pod hitno učiniti nešto po tom pitanju.
Na velikom whatmanu nacrtali smo tablicu vriskova i natjecali se tko najmanje vrišti.
U tablicu su uneseni svi članovi obitelji i dani u tjednu. Svaki je plač bio označen kvačicom u stupcu vrištanja. Štoviše, osoba koja je vikala morala je otići i sama je nacrtati.
Crteži su postali neočekivano terapeutsko sredstvo. Ljutito dijete bi prišlo i nacrtalo kvačicu, koja se često pretvarala u ljutito lice. Time je malo smanjen intenzitet strasti. Osim toga, trebalo je odvući pažnju: raspravljati u koju rubriku staviti kvačicu, brojati svoje bodove… Situacija je bila razriješena.
Na kraju tjedna sumirali smo rezultate i nagradili pobjednika. Tri vriska najmlađeg sina jedan su vrisak najstarijeg. A pet krikova najstarijeg sina je jedan plač odrasle osobe. Tako smo uzeli u obzir sposobnosti upravljanja emocijama vezane uz dob. Čak i uz ova pravila, jednom sam pobijedio. I dobila sam čokoladu! Ali drugih tjedana djeca su pobjeđivala (i trebali biste se potruditi da pobijede, to je u vašem interesu).
Inače, s djecom smo razgovarali o alternativama vrištanju, pa smo često udarali otomankama, lupali šakama o jastuke i stekli dobru naviku reći: “Baš sam ljut i želim vrištati”. Ovdje, po zakonima žanra, mora postojati sretan završetak, na primjer, ovako: poderali smo tri jastuka, izudarali otomanku do smrti i od tada smo živjeli zajedno. Ali ne.
Krenuli smo na izlet, ostavljajući svoj divovski stol kod kuće u najodlučnijem trenutku – finalu! A kad su se vratili, pokazalo se da je nestalo uzbuđenje od brojanja bodova. Ali postalo nam je lakše. I djeca stvarno manje vrište.
Izvor:
Projekt “Što je trebalo dokazati”
Fotografija: Pexels