Komunikacijske vještine i sposobnost ponašanja u društvu važan su dio života svakog modernog čovjeka. Djeca uče komunicirati s drugim ljudima od najranije dobi, čak i prije nego što ovladaju govorom. Čini se da se ovaj proces odvija sam od sebe. Ali zapravo, da bi ga uspješno savladalo, beba će morati uložiti mnogo truda, a roditelji bi trebali pomoći u tome.
Razvoj djeteta u predgovornom razdoblju
Beba svoje prve pokušaje komuniciranja s vanjskim svijetom čini refleksno. Ovo je mehanizam svojstven prirodi – okrenuti se prema majčinom glasu, razlikovati lica roditelja i izgovoriti neke zvukove kao odgovor. Komunikacija počinje najprije bez govora, jednostavno gestama, intonacijama i izrazima lica. I već u ovoj fazi roditelji mogu postaviti temelje za bebinu buduću komunikacijsku sposobnost, početi ga učiti da identificira svoje osjećaje i emocije i da ih otvoreno izrazi. Uloga roditelja u razvoju djeteta vrlo je važna u prvim godinama života. Njegov opći stav prema komunikaciji u budućnosti ovisi o tome koliko su mama i tata emotivni, koliko su intenzivno spremni kontaktirati bebu.
Roditelji će vas naučiti kako komunicirati
Beba automatski počinje doživljavati osjećaje i potrebe, ali kako ih izraziti da roditelji razumiju? U prvim mjesecima života dijete će na sve imati istu reakciju – plač. Hladno, prestrašeno, umorno, gladno ili žedno – najvjerojatnije će beba zaplakati, a tada će o intuiciji roditelja ovisiti koliko će brzo prepoznati uzrok suza. Postupno će djetetov razvoj na području govornih vještina napredovati, a tu će roditelji osobnim primjerom morati pokazati kako pokazati svoje emocije i komunicirati potrebe.
U ovom trenutku majka bi trebala početi svladavati ne samo tihe uspavanke, osmišljene da brzo uvjere bebu da spava, već i smiješne pjesmice za djecu, poučne bajke, radosne i tužne pjesme. Igre povezane s njima pokazat će djetetu kada pokazati zabavu i o čemu razmišljati kada možete sažalijevati heroja. Malo je vjerojatno da će beba mlađa od godinu dana razumjeti i zapamtiti što se točno dogodilo zečiću na kiši, ali će iz govora svoje majke vidjeti i zapamtiti koje se emocionalne tehnike i intonacije koriste za izražavanje tuge i sućuti. Pretjerivanja i pretjerana emocionalnost sasvim su primjereni u ovoj fazi djetetovog razvoja – tako će ono brzo shvatiti o kakvim je situacijama riječ, kakav osjećaj mu roditelji pokušavaju pokazati. Uzajamno razumijevanje dat će bebi samopouzdanje, voljnije će komunicirati i neće biti sramežljiva
Dušo, vjeruj u sebe
U mladosti se polaže vještina uspješne komunikacije, ali se u isto vrijeme mogu javiti i prvi psihološki kompleksi povezani s komunikacijom. Bebina psiha je vrlo pokretljiva, na nju može utjecati svaki jak dojam koji dijete primi. Jedan od najčešćih slučajeva je onaj kada roditelji odluče “od prvih dana svoje dijete tretirati kao odraslu osobu”. Iz nekog razloga to znači zabranu određenih osjećaja, a beba, koja još nije naučila pravilno prenijeti što mu se događa, već uči da se ispostavlja da nema pravo osjećati neke emocije.
“Sram te bilo što se bojiš! Kako možeš plakati!” – ove i druge fraze koje čuju roditelji stavljaju malo dijete pred težak izbor: ili prestane osjećati neki osjećaj ili postane loše u očima svojih roditelja. Neprihvatljivo je biti loš, ali je isto tako nemoguće odagnati osjećaj. Kao rezultat toga, beba počinje skrivati svoje emocije i sprječavati njihovu manifestaciju. Ali zbog svojih godina ne može točno razdvojiti što se može pokazati, a što ne i često dolazi do zaključka da je komunikaciju s vanjskim svijetom bolje jednostavno svesti na minimum – neću ništa reći, neće nitko misli da sam loš. Ovo je vrlo težak test za bebu, dovodi do mnogih patoloških stanja u budućnosti i može zahtijevati dug rad sa psihologom kako bi dijete konačno postalo sretno i naučilo komunicirati. No, trebalo je samo malom djetetu priznati pravo da bude malo, da se postupno razvija, a ne odrasla osoba već u dobi od godinu i pol.
Djeca u dječjem društvu
Beba će se najvjerojatnije susresti s praktičnom komunikacijom s drugom djecom na igralištu u dobi nešto starijoj od 1 godine. Do tada će već naučiti hodati i izgovarati svoje prve riječi, njegov dnevni san bit će značajno smanjen – vrijeme je da svlada socijalne vještine. Ali bolje je započeti s teoretskom pripremom kod kuće. Najbolji primjer uvijek je osobni primjer, jer roditelji svoje dijete mogu naučiti prvim pojmovima pravila pristojnosti tako da ih jednostavno promatraju sami u odnosu jedno na drugo i na bebu. Pozdraviti svako jutro i poželjeti laku noć svaku večer, zahvaliti se za učinjenu uslugu i izgovoriti riječ “molim” na upit nije nimalo teško, ali ako se to događa stalno, bebi će te stvari postati prirodne i nezamjenjive. One situacije u koje dijete neće imati priliku ući kod kuće mogu se igrati s lutkama ili mekim igračkama.
Nakon teorije, beba će morati savladati praksu pri prvim kontaktima s drugom djecom. Dijete koje nikada prije nije bilo u društvu može i ovdje trebati podršku roditelja. Novi zvukovi, novi ljudi, toliko nepoznatih zanimljivih predmeta – lako se zbuniti. Stoga mama ili tata mogu preuzeti ulogu posrednika između bebe i druge djece, na primjer, upoznati ga s nekim. "Zdravo! Ovo je Misha, može li se igrati s tobom?” Takav pozdrav odrasle osobe dat će Miši samopouzdanje, a drugoj djeci dati više razloga da ne budu oprezni prema njemu, već da ga pozovu da se zajedno igraju. Kasnije će se Miša naviknuti i sam će pozdraviti djecu, a djetetov komunikacijski razvoj će napredovati velikim koracima.
Ali nema potrebe forsirati stvari. Ako iz nekog razloga dijete ne želi komunicirati, ne biste ga trebali prisiljavati ili prisiljavati na prijateljstvo – od toga neće biti ništa dobro. Komunikacija se gradi na dobrovoljnoj osnovi, nametnuti prijatelj izaziva iritaciju, a ne želju za zabavom. Ako roditelji odu predaleko, pokušavajući pružiti širi krug kontakata za dijete koje još nije stvarno potrebno komunicirati sa strancima, riskiraju samo pogoršati djetetovu izolaciju i nedruštvenost – ono će početi odbijati izlazak na sve, samo da izbjeći dolazak u neugodnu situaciju za njega.