Svaka generacija djece i roditelja ima svoje poteškoće u odnosima. U modernim obiteljima sve se češće javlja problem apatije – dijete ne želi baš ništa. Roditelji su posebno ogorčeni činjenicom da, za razliku od uvjeta vlastitog djetinjstva, današnja djeca nisu nimalo preopterećena kućanskim obavezama, te imaju puno više mogućnosti za samoostvarenje i zabavu. Ali to je sve lijenost. Zašto se ovo događa?
Odakle lijenost kod djeteta?
Lijenost nije urođena. Priroda ne predviđa takav mehanizam – živo biće mora stalno biti u stanju aktivnosti da bi održalo svoje vitalne funkcije, inače umire. Isto tako, malo dijete rađa se vrlo aktivno, a čim ima priliku za kretanje, razvija snažnu aktivnost. O tome se često može čuti od roditelja djece u dobi od jedne do tri godine: beba se stalno negdje penje, ne sjedi mirno ni minute, sve mu je potrebno i zanimljivo. Ali prođe samo nekoliko godina i slika se radikalno promijeni. Dijete više nije zainteresirano za igračke, ne želi ići u šetnju, a još manje obavljati neke jednostavne obveze oko sebe i doma. Odakle lijenost?
Mnogo je razloga za takvu apatiju, ali evo glavnih. Glavni razlog dječje lijenosti je pretjerana briga roditelja o njemu. To se posebno često događa u obiteljima u kojima prve godine bebinog života iz nekog razloga nisu prošle glatko, a roditelji su jako zabrinuti za njega. To ostavlja trag na vezi. Majka će čak i predškolsko dijete nahraniti žlicom – što ako dijete ne dobije dovoljno hrane, ima tako slab apetit. Tata će namjestiti krevet i zavezati vezice – to je brže, a i ne treba naprezati bebu, još će imati vremena. Ali vrijeme prolazi, a sada je pred nama mladi čovjek koji ne vidi nikakav razlog da bilo što u životu radi sam – roditelji su za to, a uvijek se može bez osobnog truda.
Drugi razlog je upravo suprotan. Entuzijastični roditelji toliko se trude učiniti bebin život aktivnim i raznolikim da mu jednostavno ne ostavljaju osobni prostor za opuštanje. Dijete je stvarno jako umorno. Roditelji zaboravljaju na razliku između strukture svog živčanog sustava i sustava njihove bebe. Za odraslu osobu traganje udicama pola sata nije napor, već zabava, ali za dječju psihu to je ozbiljno opterećenje. U nekom trenutku djeluje i kumulativni učinak, pa čak i ako se u nekom trenutku dijete nađe lišeno svog uobičajenog pretrpanog rasporeda, dugo će dolaziti k sebi i neće htjeti raditi ništa, čak ni zanimljivo i lagano one.
Ponekad dječja lijenost i nije lijenost, već djetetov strah da će biti neuspješno. Dijete se toliko boji da neće uspjeti da odbija čak i pokušati – ako ne sudjeluje, neće izgubiti. Ovdje roditelji moraju preispitati odnose u obitelji – odakle takva sumnja u samoga sebe kod djeteta? Zašto se toliko boji da će razočarati svoje roditelje da im čak i ne govori o svom strahu, radije izgleda lijeno?
Osobni odnosi
Utvrđivanje uzroka već je veliki korak prema rješavanju problema, ali roditelji moraju poduzeti druge korake kako bi pomogli svom djetetu da nadvlada tako destruktivnu osobinu kao što je lijenost. A glavna metoda ovdje je osobni primjer. Zdravi odnosi unutar obitelji uvijek se grade na činjenici da djeca na ovaj ili onaj način pokušavaju oponašati svoje roditelje. Čak i ako to ne pokažu, iskustvo se taloži u umu i kasnije se pokaže kao odlučujući faktor u donošenju odluke.
To znači da roditelji moraju pokazati djetetu što od njega očekuju. Pokažite osobnim primjerom i pokažite zašto je to bilo potrebno. Mama jako želi samo sjediti na kauču, ali ipak ide kuhati večeru kako bi se cijela obitelj dobro najela. Tata se želi odmoriti nakon posla, ali obećao je djetetu da će s njim igrati nogomet – i odlazi u dvorište. Tako dijete otkriva smisao radnji – ne apstraktnu „potrebu“, već razumijevanje zašto je to točno potrebno i kome je potrebno. Također otkriva pravu prirodu odnosa unutar obitelji: svi se moramo brinuti jedni o drugima, tada će svi biti dobro.
Djeca trebaju vlastito iskustvo
Kako se u budućnosti ne bi borili s lijenošću, roditelji jednostavno ne mogu u startu ugušiti vitalnu aktivnost koju dijete pokazuje u prvim godinama. Ovo može biti težak izazov – ne ograničiti, već usmjeriti u pravom smjeru energiju divljeg dvogodišnjaka koji sve želi sam. Ali tko je rekao da je lako biti roditelj? Neka se beba u potpunosti posluži za stolom. Prolili ste pola zdjele juhe po odjeći? Nema veze, ujedno ćete nakon ručka imati poticaj da proučite proces pranja, a i sami se uvjerite da je sjedenje u mokroj odjeći neugodno, pa je bolje da sljedeći put budete oprezniji. Želi li vaše dijete samo smisliti novu igračku i riskira da je slomi? Nema potrebe da bebi u početku nudite složene i krhke mehanizme, a igračke nije tako lako slomiti zbog njihove starosti.
Naravno, roditelji ne bi trebali ostati tako demokratični kada su u pitanju zdravlje i život bebe. Ali tu ćemo morati pokazati diplomaciju. Želi li vaše dijete samo birati odjeću za ulicu? U redu, ali nositi samo lagane kratke hlače umjesto debelih hlača po hladnom vremenu ipak se ne isplati. No, roditelji mogu ponuditi opciju nošenja kratkih hlačica u hlačama – tako će se poštovati interesi obje strane, a je li doista toliko važno da dijete na kraju odjene dodatni komad odjeće? Ako je bebi neugodno, sljedeći put će odbiti takav plan. Ali već na ulici svakako mu morate skrenuti pozornost na okolno vrijeme: “Zamisli kako bi ti bilo da izađeš u samo kratkim hlačama”?
Roditelji moraju vjerovati u bebu
Drugi važan psihološki trenutak za dijete je vjera roditelja u njegovu snagu. Sva djeca trebaju pozitivno potkrepljenje u ovom ili onom obliku. Ali neki ljudi trebaju više dokaza da njihovi roditelji ne misle da su neuspješni. Ovo je prevladavanje sumnje u sebe – zašto pokušavati ako ionako ne funkcionira. Roditelji su uvijek glavni arbitri u djetetovom životu – njegov crtež možda učiteljica neće pohvaliti, njegov najbolji prijatelj se može smijati, ali ako je majka oduševljena i objesi sliku na zid, druge ocjene neće biti važne, a dijete će nastaviti svoje likovno stvaralaštvo.
Naravno, to ne znači da bi roditelji trebali ići klimavim putem vječnog hvaljenja, čak i ako za to nema razloga. Potrebno je isticati stvarna postignuća, a govoriti o nedostacima tražeći put za korekciju. Je li dijete ponovno bacilo ručnik na pod nakon jutarnjih postupaka vode? Bravo, danas te nisam morao podsjećati da pogledaš u kadu, ali sad stavi ručnik u košaru, nećeš ga opet zaboraviti, zar ne?