Neka su djeca prirodno sramežljiva i osjećaju se neugodno u prisutnosti stranaca. Kako bi sramežljivo dijete postalo odvažnije i sigurnije, potrebno je povećati njegovo samopoštovanje i poticati ga na interakciju s različitim odraslim osobama u svakodnevnim situacijama.
Odakle dolazi sramežljivost i zašto je potrebna?
Svi smo vidjeli kako se mala djeca ponašaju u prisutnosti stranaca: drže se roditelja, plaču u novom okruženju, pa se čak pokušavaju fizički izolirati od drugih: uvlače glavu u ramena, zatvaraju oči, odmiču se ili odvratiti. Dijete može šutjeti kad mu priđu nepoznati ljudi, skrivati se iza roditelja, ponašati se pasivno, izbjegavati igru s drugom djecom, promatrati ga sa strane.
Ovakvu djecu opisuje psiholog Philip Zimbardo u knjizi “Sramežljivo dijete”: “Sramežljiva djeca od 3, 4 i 5 godina razlikuju se od svojih samouvjerenijih vršnjaka po tome što su manje prijateljski raspoložena (imaju manje prijatelja); izbjegavati komunikaciju s drugim ljudima; manje aktivni (više vole mirnu kontemplaciju nego aktivnu aktivnost); manje uporni (ne znaju izraziti i braniti svoje mišljenje), manje samostalni i samostalni (nisu inicijatori, rijetko poduzimaju nešto bez pomoći odgajatelja); ne znaju biti vođe (ne osjećaju se vođama i nikada nisu izabrani za vođe); često su tužno raspoloženi (rijetko se smiješe, osjećaju entuzijazam); lijepo se ponašati (slušati starije, ne stvarati probleme drugima).”
Za predškolce je određena doza sramežljivosti dobna norma koja ne bi trebala plašiti roditelje. “Počevši od 8. mjeseca starosti, djeca počinju pokazivati takozvanu separacijsku anksioznost”, kaže psihologinja Alexandra Slautina. “Kada majka nestane iz vida, dijete s jedne strane već shvaća da nije zauvijek nestala i može je čekati. Ali u isto vrijeme i dalje je prisutan strah da se mama neće vratiti. Zbog te tjeskobe mijenja se i reakcija na strance. Ako je prije, dok je bio u zagrljaju roditelja na ulici ili nekom drugom javnom mjestu, pokazivao interes za druge ljude, sada počinje plakati, tražiti zaštitu, zakopati se u mamu ili tatu, pokušavajući se sakriti.”
Negativna reakcija na nepoznate osobe znak je da je dijete izgradilo snažnu emocionalnu vezu sa značajnim odraslim osobama, potrebnu za njegov normalan razvoj.
Sva su djeca različita, međusobno se razlikuju po karakterima, reakcijama i ponašanju u teškim situacijama. Dakle, sramežljivost se može smatrati dijelom djetetova temperamenta, značajkom njegovog načina interakcije sa svijetom.
Djeca koja su u početku sramežljiva često postaju odvažnija kako bolje upoznaju novu osobu ili kada se nepoznata situacija ponavlja nekoliko puta. Ovoj djeci treba samo malo više vremena da se ugode u novom okruženju.
Kako sramežljivost može spriječiti djetetov razvoj
Uporna i jaka sramežljivost može pogoršati kvalitetu djetetova života i dovesti do neželjenih posljedica. Koje bi mogle biti ove posljedice:
- manje prilika za interakciju s drugima i razvoj društvenih vještina;
- odbijanje sudjelovanja u aktivnostima koje donose zadovoljstvo i korist, ali zahtijevaju interakciju s drugim ljudima (sport, ples, kazališna grupa ili glazbeni tečajevi);
- povećani osjećaj usamljenosti, osjećaj beskorisnosti i smanjeno samopoštovanje;
- visoka razina anksioznosti;
- djetetova iskustva zbog uskog društvenog kruga, malog broja prijatelja ili njihove odsutnosti;
- strah od osude i ismijavanja, što sprječava dijete da ostvari svoj puni potencijal;
- Neželjene fizičke ili neurološke reakcije: crvenilo kože, mucanje, drhtanje.
Koje su prednosti sramežljivosti?
S druge strane, sramežljivo ponašanje povezano je s brojnim pozitivnim aspektima koje odrasli često podcjenjuju.
- Sramežljiva djeca obično su marljivija i pažljivija pa se često bolje nose sa zadacima koje im odrasli zadaju u vrtiću, a potom i u školi.
- Sramežljiva djeca su “zgodnija” za odrasle, njihovo ponašanje rijetko izaziva nezadovoljstvo drugih, a roditeljima ih je lakše pratiti.
- Takva djeca u pravilu pažljivije i promišljenije slušaju govor koji im se obraća.
Kako pomoći djetetu da prevlada sramežljivost
Ako dijete pati od vlastite sramežljivosti i osjeća da to ograničava njegove mogućnosti, možete pokušati razviti kod njega samopouzdanje i sposobnost komunikacije s drugim ljudima. Postoji nekoliko načina kako pomoći djeci predškolske dobi da se nose sa sramežljivošću.
Dajte djetetu vremena da se navikne na novu situaciju. Ne biste ga trebali ostavljati samog s ljudima na koje još nije navikao: kontakt se javlja postupno. Ako želite da odnos između predškolskog djeteta i nove osobe brže započne, zamolite odraslu osobu da uzme igračku i igra se pred djetetom; Nakon toga odrasla osoba može pozvati dijete da se zajedno igraju. Na taj će način imati bolje šanse pobuditi bebin interes i povjerenje.
Budite blizu djeteta u situacijama kada je u blizini puno nepoznatih osoba (primjerice na igralištu), ali istovremeno potaknite njegov interes za istraživanjem. Kako se vaše dijete navikava na okolinu i situaciju, pokušajte povećati udaljenost između vas i tako mu dati više samostalnosti.
Objasnite djetetu da nema ništa loše u njegovim osjećajima i da ćete mu pomoći da se s njima nosi. Na primjer, koristeći sljedeće riječi: “Vidim da si malo nervozan jer ne znaš tko će još biti na zabavi. Pogledajmo zajedno kad stignemo."
U situacijama kada bojažljivost obuzme maha i dijete se zbog toga uznemiri, važno je ne pretjerivati u pokušajima da ga utješite . Inače će preuveličati dramatičnost situacije i zbog toga će se još više osramotiti.
Pohvalite dijete svaki put kada uspije prevladati svoje strahove: odgovorite na pitanje nepoznate osobe, isprobajte nešto novo, održavajte kontakt očima, uključite se u igru s drugom djecom. Pokušajte opisati njegovo postignuće riječima. Na primjer: “Tako si dobar što si pozdravio dječaka u parku. Usput, jeste li primijetili kako se nasmiješio kad ste mu rekli "Bok"?"
Pokušajte dati drugima primjer samopouzdane i prijateljske komunikacije – promatrajući vas, vaše će dijete moći brzo savladati ovu vještinu.
Ne uspoređujte svoje dijete sa samouvjerenijom djecom (braćom, sestrama, prijateljima) i ne dopustite drugima da to rade.
Nemojte dopustiti drugima da etiketiraju vaše dijete, nazivaju ga “kompleksašima”, “kukavicama” ili nekim drugim uvredljivim riječima. “Ne dopustite da vaš sin ili kći steknu reputaciju sramežljivih i nikada sami ne govorite o njihovoj sramežljivosti”, inzistira Philip Zimbardo. Nježno ispravite osobu koja je primijetila sramežljivost vašeg djeteta tako da dijete to čuje, na primjer: „Maši samo treba malo vremena da se navikne na situaciju. Jednom kada se snađe, rado će se igrati s ostalima.” To će vam dati do znanja da razumijete osjećaje svog djeteta i vjerujete da će se ono nositi.
Kada dijete radi ono u čemu je dobro, njegovo samopoštovanje raste i javlja se samopouzdanje. Dajte mu ovu priliku: pronađite aktivnost u kojoj se može izraziti i pohvalite čak i za mali napredak u njoj.
Uspjeh u prevladavanju sramežljivosti iz djetinjstva ovisi i o stilu odgoja usvojenom u obitelji, kaže Philip Zimbardo. Od tri glavna modela roditeljskog ponašanja – liberalnog, autoritarnog i autoritativnog – potonji pomaže u djetetu usaditi osjećaj samopouzdanja, a time i prevladavanje plašljivosti.
Kada kontaktirati stručnjaka
Ponekad djetetova sramežljivost poprima akutne oblike, stvara poteškoće sebi i drugim članovima obitelji, ometajući svakodnevni život. Ovo su najčešće situacije koje zahtijevaju pozornost:
- odrasli ne mogu posjećivati javna mjesta s djetetom zbog njegove sramežljivosti;
- na takvim mjestima i situacijama dijete pokazuje jasne znakove tjeskobe;
- žali se da je usamljen, ali ne zna kako započeti komunikaciju s drugom djecom;
- nije u stanju održavati komunikaciju u vrtiću ili drugim skupinama.
Kod neke djece sramežljivost se s vremenom može razviti u potpuni anksiozni poremećaj. Ako je vaše dijete jako sramežljivo i ne vidite promjene nabolje u njegovom ponašanju, možda je vrijedno konzultirati se sa stručnjakom – pedijatrom ili dječjim psihologom.
Stručnjak će prepoznati i ozbiljnije probleme, koji ponekad mogu biti znak plašljivog ponašanja. Na primjer, djeca s poteškoćama u govoru mogu pokušavati razgovarati s drugima, tražiti kontakt očima, ali u isto vrijeme patiti od toga da ih se ne razumije.
Također je moguće da dijete koje ne reagira na ono što mu ljudi govore ili ne radi ono što se od njega traži ima problema sa sluhom i jednostavno ne čuje riječi koje mu se govore.
Djeca s poremećajem iz autističnog spektra (ASD) također imaju poteškoća u uspostavljanju društvenih kontakata. Izvana se može činiti da nisu zainteresirani za interakciju s drugima, ali njihovo ponašanje ima sasvim druge razloge.
Fotografija: Collection/iStock