Dječji vrtić odavno je postao sastavni dio života moderne djece. Davno su prošla vremena kada su roditelji djecu slali u jaslice jer su i sami morali raditi, a bebu preko dana nije imao tko čuvati. Ali treba li svako dijete posjetiti ovu ustanovu?
Aktivnosti za djecu u vrtiću
Suvremeni dječji vrtići doživjeli su velike promjene tijekom vremena (gotovo stoljeće!) koliko postoje. U početku je to bila nužna mjera za osiguranje sigurnosti djece dok su roditelji zaposleni tijekom dana – svojevrsna kolektivna dadilja. Sada su to prave ustanove predškolskog odgoja. Djeca u vrtićima ne provode samo vrijeme do večeri, već se bave kreativnošću, sportom, proučavaju svijet oko sebe i vrste ljudskih aktivnosti. Djeci se čitaju pjesme i bajke, mogu sami odglumiti igrokaze, a naravno svi sudjeluju u svečanim događanjima povodom Nove godine, proljeća i jeseni, pojedinačnim svečanostima vrtića i grada.
Čak su i kvalifikacije zaposlenika vrtića podložne povećanim zahtjevima – sada to moraju biti stručnjaci sa visokom specijaliziranom naobrazbom koji djeci mogu pružiti kvalitetne, raznolike aktivnosti, a ne samo brinuti o njima.
Za mnoge je roditelje glavna vrijednost vrtića socijalizacija djeteta. Beba je stalno u grupi vršnjaka – tako se zovu, grupe. Uglavnom, djeca su grupirana prema dobi, budući da su vršnjaci približno istog stupnja razvoja, odgovaraju im iste aktivnosti i svladavaju vještine približno jednakom brzinom. Djeca cijeli dan žive zajedno, u bliskom kontaktu jedno s drugim. Uče zajedno rješavati svoje probleme, komunicirati, zajedno stjecati znanja, komunicirati, rješavati sukobe i miriti se. Riječ je o neprocjenjivim vještinama koje će djetetu trebati cijeli život – u školi, na poslu, u uspostavljanju prijateljstava i osobnih odnosa. Dijete ih može primiti samo kroz osobno iskustvo – komunikacija se ne može naučiti u teoriji.
Kako pomoći djeci da se naviknu
Unatoč svim pozitivnim stranama vrtića, djeca se često teško privikavaju na novu sredinu. Obično je to zbog naglih promjena u načinu života, iskustava koja beba još nije imala. Cijeli život proveo je uz majku, cijelo dječje društvo s kojim je komunicirao bili su u najboljem slučaju braća ili sestre, a bilo ih je jedva više od troje. Svi problemi su rješavani odmah na individualnoj bazi. I onda odjednom – nova soba, stranci u blizini, nema majke, ali ima 20 nepoznate djece, i apsolutno sve morate sami, i to ne kad hoćete, nego kad učiteljica kaže. Postoji mnogo toga oko čega treba biti zbunjen. Sasvim je prirodno da beba u takvoj situaciji plače i traži da je odvedu kući, gdje je sve poznato.
U ovoj situaciji važno je ne donositi ishitrene odluke. Apsolutno će se sva djeca prilagoditi životu u vrtu; samo je pitanje vremena. Kako bi to bilo što glatko, trebali biste unaprijed početi pripremati svoje dijete na promjene. Roditelji mogu djetetu čitati knjige o vrtiću, voditi ga da vidi kako se djeca igraju na vrtićkim igralištima i upoznati ga s odgojiteljicom.
U početku mu možete dopustiti da sa sobom ponese svoju omiljenu igračku – to će biti dio doma, koji će omogućiti bebi da se osjeća ugodnije u grupi. Možete se obratiti psihologu. Danas je dostupan u gotovo svakom vrtiću i može vam reći kako najbolje organizirati jutarnji rastanak, koji za dijete može biti najbolniji. Kad je mama još tu, može biti tako teško odoljeti iskušenju i ne tražiti da idemo kući, ne plakati – iznenada će se mama složiti. Ovisno o karakteru i stupnju samostalnosti djeteta, različite strategije mogu djelovati. Možda bi bilo bolje ispraćaj svesti na najmanju moguću mjeru – da beba odmah ode u društvo, vidi prijatelje, zanese se igračkama i skrene misli da mu nedostaje dom.
A nekome će trebati glatki prijelaz kako ne bi ozlijedio osjetljivi živčani sustav – u ovom slučaju, bolje je da majka isprva bude prisutna u grupi, postupno smanjujući vrijeme svog boravka tamo.
Kad djetetu ne treba vrtić
Ali ima djece koja se ne mogu prilagoditi kolektivnom životu u vrtiću. Tvrdoglavo odbijaju pustiti roditelje ujutro, dugo plaču, a nijedna aktivnost za ovu djecu nije prikladna niti će ih smiriti. Nažalost, ovo stanje ne nestaje s vremenom, a razina histerije samo raste. Beba se ne može uklopiti u uobičajeni ritam života s cijelom grupom, ne može uspostaviti odnose s drugom djecom, ne može pronaći zajednički jezik s učiteljima, a možda i ne razumije pravila odnosa s njima i ne zna kako pokoriti se. Cijeli kompleks ovih problema čini život u vrtu pravom mukom za takvo dijete, a ne poboljšava odnos ostatka grupe prema njemu.
Nažalost, rijetki roditelji u ovom slučaju dočekaju bebu na pola puta i odvedu je kući. Jasno je da nema svatko takvu priliku – ako su oba roditelja prisiljena raditi, onda jednostavno nema mogućnosti. U slučajevima kada postoji mogućnost ostaviti bebu kod kuće, roditelji se obično brinu o socijalizaciji djeteta. Kako će dalje komunicirati s djecom? Nakon vrtića ide škola, tamo ćete svakako morati – kako će dijete učiti ako sada ne može jednostavno živjeti običan život u grupi? Kako naučiti komunicirati?
Većina njih su zablude. Komunikativnost u tolikoj mjeri, boravak u grupi od 10 sati u komadu uopće nisu prijeko potrebni za kvalitetan razvoj djeteta. Sasvim je prirodno da dijete od 3-4 godine ne može izdržati takav društveni stres. Uostalom, priroda osigurava postupan razvoj svake vještine, a vještina interakcije također zahtijeva vrijeme.
U dobi od tri, a posebno dvije godine, dijete ima dovoljno komunikacije s djecom na igralištu – ne oduzima puno vremena, možete odabrati svoj društveni krug po vlastitom nahođenju. Postupno će biti više prijatelja, s njima će se stvarati dublji odnosi, a bebi će biti lakše uključiti se u zajedničke aktivnosti.
Što se tiče školovanja, ono će započeti tek sa 7 godina. Ovo je bitno drugačija razina razvoja živčanog sustava, djetetu će biti puno lakše nositi se s onim što ga je uznemirilo u dobi od 3 godine. U krajnjem slučaju, godinu dana prije polaska u školu možete početi pohađati dječji vrtić ili posebne razrede za pripremu djece za školu.
Roditelji moraju čuvati zdravlje svog djeteta
Također je bolje, ako je moguće, suzdržati se od posjeta vrtiću za onu djecu koja su klasificirana kao često bolesna. Postoji teorija koja kaže da su vrtićke bolesti neophodne za normalno jačanje imuniteta djeteta. U tome ima izvjesne istine – svako dijete u zatvorenu zajednicu unosi svoju bakteriju, dolazi do svojevrsne razmjene, druga djeca obolijevaju, ali na taj način uče izdržati agresivno okruženje patogenih uzročnika.
Međutim, ako se dijete razboli više od 6 puta godišnje, njegov imunološki sustav možda neće izdržati takav trening, a do školske dobi djetetovo će zdravlje biti narušeno. Roditelji bi trebali obratiti pozornost na to kako njihova beba podnosi bolesti donesene iz vrtića. Ako ga muče teške komplikacije, stalno se razbolijeva, a razdoblja između bolesti se ne smanjuju, onda se ne isplati tako riskirati. Nikakva socijalizacija nije vrijedna dobrog zdravlja.