“Tako ste neodgovorni, ništa vam se ne može vjerovati!” — takve optužbe često mogu čuti tinejdžeri tijekom svađe s roditeljima. Mnoge majke i očevi uvjereni su da je odgovornost karakterna osobina koja kao da se javlja sama od sebe. Međutim, roditelji su ti koji mogu svom djetetu usaditi sposobnost da preuzme odgovornost za svoje postupke i shvati posljedice. Natalya Grechina, učiteljica-psihologinja u gradskoj proračunskoj obrazovnoj ustanovi “ Srednja obrazovna škola br. 11 ” u Pskovi , danas govori o tome kako to učiniti nježnije i što produktivnije .
Adolescencija je teško razdoblje i za roditelje i za samu djecu. Tijekom odrastanja dijete prolazi kroz nekoliko psiholoških faza, uključujući separaciju (odvajanje od roditelja), individualizaciju (formiranje osobnosti, prilagodba zahtjevima okoline) i samoidentifikaciju (dijete odgovara na pitanja: “Tko sam ja?”, “Što sam ja?” jesam li ja?”, “Kako se drugi ponašaju prema meni?”).
I jako je važno da su u tom razdoblju roditelji uvijek uz dijete, podržavaju ga, stvaraju sigurno okruženje, daju mu savjete, ali mu istovremeno dopuštaju da i samo pogriješi. Upravo te radnje pomažu u razvoju odgovornosti.
Što je odgovornost i kako je doživljavaju djeca i odrasli?
Nedavno je grupa psihologa provela istraživanje: pitali su osnovnoškolce, tinejdžere i odrasle: “Što je odgovornost?” Ispostavilo se da je za mlađe školarce ovaj koncept povezan s pozitivnim osobinama osobe: "Kad si dobar, pametan i tako dalje." Za adolescente je odgovornost bila povezana s kaznenom kaznom, krivnjom i slobodom. Odgovornost za jednu skupinu odraslih također je povezana s kaznom, okrivljavanjem i krivnjom. A za drugu skupinu odraslih, to je moćan alat za promjenu kvalitete života.
Sa stanovišta znanosti, odgovornost je prvenstveno kategorija morala. To je ispravna percepcija stvarnosti, kontrola nad vlastitim aktivnostima, odgovornost za odgovornost za postupke i njihove posljedice, pouzdanost i poštenje u odnosima, uključujući prihvaćanje rezultata svojih postupaka i želju za ispravljanjem pogrešaka, sposobnost za sebe -razvoj pa i želja da se promijeni svijet.
A djeca su im najosjetljivija upravo u adolescenciji.
Tehnike razvijanja odgovornosti kod djeteta
Razvijajte samostalnost. Roditelji bi trebali posebno stvoriti okolnosti koje će od djeteta zahtijevati da shvati da nitko drugi ne može učiniti ono što je potrebno. Na primjer, njegova majka nije imala vremena pripremiti ručak za njegov dolazak iz škole. Uputite tinejdžera, dajte mu hranu: neka sam pripremi ručak.
Dajte važan zadatak (opteretite) – javni zadaci također puno pomažu u razvoju odgovornosti. Na primjer, kada je dijete postavljeno za ravnatelja ili dežurnog u školi. Odgovoran je za određeno područje rada pred nastavnikom i razrednicima.
“Razmjena” odgovornosti za prava. Napravite kompromis: na primjer, ako vaše dijete ide u trgovinu kupiti namirnice za večeru, može kupiti nešto za sebe. Ili ako može samostalno pješačiti kući iz škole, onda u budućnosti može ići u kino s prijateljima.
Faze formiranja odgovornosti
Konvencionalno se u nastanku odgovornosti može razlikovati nekoliko faza.
- Roditelj objašnjava ciljeve pojedinih radnji i posljedice neizvršenja istih.
- Roditelj uči dijete na temelju njegovih snaga.
- Dijete shvaća potrebu za radnjama, odlučuje ih izvršiti, ali povremeno zaboravlja.
- Roditelj povremeno podsjeća dijete na njegove namjere.
- Krajnji cilj “treninga” je formiranje potpune samostalnosti. Dijete svjesno odlučuje nešto učiniti. Nema više potrebe za podsjetnicima.
Najčešće se konačnom cilju djeca približavaju na početku školskog života, no događa se i da do potpunog osamostaljivanja dolaze u adolescenciji.
Na što treba obratiti pozornost pri kreiranju odgovornosti
Dajte svom djetetu pravo na pogreške. Ako je donio neovisnu odluku i pogriješio, nikada nemojte izgovarati fraze poput: "Pa, rekao sam ti!" ili "Trebao si učiniti kako sam rekao." Bolje je reći svom tinejdžeru da nema života bez neuspjeha, ne treba se bojati grešaka, treba ih znati priznati i učiti iz njih. Zajedno analizirajte što se dogodilo, razmislite što je dijete pogriješilo i razmislite što je trebalo učiniti.
Gradite na djetetovim sposobnostima i snagama i zapamtite da je pohvala vrlo važna za tinejdžera. Čak i ako nema očitih uspjeha, pohvalite ga za svaku sitnicu – važno mu je da se osjeća značajnim i uspješnim.
Ne namećite svoje ciljeve i odluke. Roditelji bi svakako trebali znati za ciljeve i želje svog djeteta; raspitivati se o njima što je češće moguće.
Ne uspoređujte svog tinejdžera ni s kim drugim. Dijete može takvu usporedbu shvatiti kao uvredu. I nakon takvih usporedbi jednostavno nestane želja da nešto nastavite i sami odlučujete.
Pojačajte prava odgovornostima. Što više obaveza tinejdžer preuzme i što ih bolje izvršava, to će dobiti više prava. I obrnuto: ako ne ispunjava svoje obveze, može izgubiti neka svoja prava.
Odredite područja odgovornosti. Roditelji mogu doslovce napraviti plan u kojem će biti naznačeno tko je za što odgovoran. Na primjer, majka je odgovorna za večeru kod kuće, a dijete je odgovorno za održavanje čistoće u svojoj sobi.
Inače će jednostavno znati da nije uvijek moguće biti odgovoran i održati svoja obećanja.
Pripremite svog tinejdžera na poteškoće i pokažite mu načine rješavanja problema. Također nam recite o pravnoj odgovornosti.
Predvidjeti sankcije (ne samo ukore) za neodgovorno ponašanje. Upravo će sankcije pomoći da se nauči lekcija i shvati posljedice – dijete mora shvatiti da svojim neodgovornim ponašanjem gubi povjerenje roditelja. Na primjer, tinejdžera su zamolili da ode u trgovinu i dali su mu određenu svotu novca. Umjesto toga otišao je u kino i sve potrošio. Sljedeći put mu neće povjeriti takvu odgovornost, ali mu neće dati ni novac za film.
Vodite primjerom. Ako roditelji, objašnjavajući svoje neuspjehe, krive nekog drugog ili okolnosti (“Ne znam kako se to dogodilo”, “Ne mogu ništa”, “Kako ste rekli, ja sam to napravio”, “Šef je kriv” da mi nisu dali bonus” itd.), tada će dijete slijediti primjer mame i tate.
Naučite svog tinejdžera da iskreno prizna svoje pogreške. “Napustio sam sat jer sam htio ići u šetnju”, a ne “… jer je Fedja predložio da idemo u šetnju.” “Potukao sam se jer sam se naljutio i nisam se mogao suzdržati kad me Petja nazvao budalom”, a ne “Potukao sam se s Petjom jer je nasrnuo na mene šakama”.
Što učiniti ako dijete ne želi odrasti?
Mnoga djeca ne žele odrasti jer u tome ne vide ništa privlačno. U ovom slučaju roditeljima će pomoći sljedeće preporuke.
- Nastavite raditi ono što trebate. Slušajte svoj unutarnji glas, čak i ako se drugi možda ne slažu.
- Ne opterećujte svoje dijete odgovornošću i dajte mu izvedivo opterećenje. Trebalo bi biti dovoljno produktivno da zadrži zanimanje tinejdžera, ali ne preteško.
- Uključite svoje dijete u pomoć u obiteljskim stvarima, u svoja razmišljanja o tome kako najbolje učiniti ovo ili ono. Razgovarajte i savjetujte se na teme obiteljskog budžeta, obiteljskih problema, vlastitih problema i želja.
- Naučite se nositi s poteškoćama, pomozite u stvarima koje su još uvijek teške za dijete.
- Razgovarajte sa svojim tinejdžerom o njegovim planovima i sumnjama, čak i ako vam se ti planovi čine čudnim, glupim ili kratkovidnim. Nemojte ih uskratiti ni pod kojim okolnostima. Suvremeni svijet toliko je promjenjiv da se često događa da tinejdžer doista bolje zna što mu je draže. Recimo, prije je nakon škole bilo obavezno ići na fakultet i steći jedno osnovno zanimanje. Danas se profesionalna mobilnost (stjecanje nekoliko zanimanja) smatra normom i takvi su stručnjaci vrlo traženi.
- Ne brkajte odgovornost i poslušnost. Poslušno dijete ispunit će zahtjev, ali ne uviđa njegovu svrhovitost i ispravnost, nego će to učiniti formalno. Odgovornost podrazumijeva postojanje smislene, neovisne odluke, čije posljedice dijete može samo procijeniti.
Dakle, saznali smo da je odgovornost moralni pojam i da se može i treba razvijati od djetinjstva. A adolescencija je najpovoljnija dob za njegovo formiranje. Važno je da roditelji ne samo daju savjete, slušaju dijete i budu mu podrška, već i da vlastitim primjerom pokažu što znači biti odgovoran.