Skloni smo se bojati za svoju djecu. Roditelji djeteta s teškoćama u razvoju često se dvostruko boje za njega. Bez namjere, djeci prenose ideju da je svijet opasan. Natalya Petrovna Bolotova, kandidat psiholoških znanosti, viši istraživač na Institutu za popravnu pedagogiju, govori o tome kako ovaj mehanizam funkcionira.
Preopterećenost stvara tjeskobu
Dragi roditelji, razmišljamo li uvijek o svom emocionalnom stanju? U pravilu nemamo vremena razmišljati o tome, jer tijekom dana ima puno toga za napraviti, puno učiniti. A poteškoće adolescenata u učenju i socijalizaciji mogu biti povezane s roditeljskim odnosima.
Mi roditelji smo jako zaokupljeni svakodnevnim aktivnostima, poslom i brigom za najmilije. Želimo imati vremena obaviti sve planirane stvari, jer se trudimo biti dobri roditelji. Preopterećenost stvara emocionalnu nelagodu, rađa tjeskobu i strahove. Roditelji djeteta s teškoćama u razvoju često izražavaju visoku anksioznost i strah da bi vršnjaci mogli uvrijediti njihovo dijete, budući da je drugačije, a ne kao oni.
Kako se anksioznost manifestira?
Tjeskoba i strah su doživljaj emocionalne nelagode povezan s očekivanjem nevolje, predosjećaj nevolje i opasnosti, nemotivirana prijetnja, koja se očituje u reakcijama na psihološkoj i fiziološkoj razini.
Na psihološkoj razini osjeća se napetost, tjeskoba, neuspjeh, neizvjesnost, bojažljivost i osjećaj nejasne opasnosti.
Fiziološki – ubrzano disanje, pojačan rad srca, povišen krvni tlak, promjene u pulsu i ubrzanje osnovnih refleksa. Manifestacije na psihološkoj i fiziološkoj razini ne dopuštaju adolescentima s invaliditetom uspješnu interakciju sa svojim vršnjacima i drugim ljudima.
Kako tjeskoba ometa komunikaciju?
Roditelji mogu naglas izraziti ideju o neprijateljskom svijetu koji predstavlja opasnost za njihovo dijete. Pokušavajući na taj način zaštititi svoje dijete tinejdžera od razočaranja i stresnih situacija, roditelji mu mogu prenijeti svoje emocionalno stanje.
U socijalnom razvoju tinejdžera tjeskoba i strah djeluju kao jedno od sredstava roditeljske edukacije koje onemogućuje uspješnu komunikaciju s vršnjacima. No, upravo u adolescenciji postoji potreba za pripadanjem tinejdžerskoj subkulturi, a vodeća aktivnost je komunikacija s vršnjacima.
Kako pomoći sebi i svom djetetu?
Roditelji tinejdžera s invaliditetom trebaju imati na umu da razlozi poteškoća u komunikaciji s vršnjacima kod djece mogu biti povezani s emocionalnim stanjem njihovih roditelja. Ako je to slučaj, onda se trebaju obratiti obiteljskom psihologu.
Fotografija: Collection/iStock