U suvremenom svijetu veliki broj ljudi sebe naziva vjernicima. Čak i ako ne idu redovito u crkvu, ne mole se i ne poste, u dubini njihove duše ideja o postojanju Boga u njima ne izaziva sumnju. U kakvom će se duhu dijete odgajati ovisi o roditeljima. Ako pitanjima vjere u obitelji nije posvećena posebna pažnja, najvjerojatnije neće razmišljati o ovom pitanju.
Ali također se događa da roditelji koji istinski vjeruju odrastu i dobiju dijete ateista koji niječe postojanje Boga.
Razlozi za pojavu ateizma kod djeteta
U znanstvenom smislu, ateizam gleda na religiju kao na iluzornu svijest. Ateisti poriču postojanje bilo kakvih bogova. U obranu tog stava znanstvenici navode različite logičke i znanstvene argumente. Međutim, zašto dijete može imati takvo mišljenje?
Može se napraviti nekoliko pretpostavki:
- Dijete djeluje iz duha kontradikcije. Zbog svoje mladosti još ne shvaća koliko je vjera važna za njegove roditelje te im svojim položajem želi smetati. Možda je dijete umorno od odlaska u crkvu i pričesti, ti su mu rituali odbojni i zastrašujući.
- Odbacivanje vjere može se pojaviti kod djeteta ako je moralo doživjeti smrt rođaka ili jednog od roditelja. Primjer: dijete je odgajano u religioznom duhu, što nije naišlo na njegove zamjerke, ali nakon tragedije koja se dogodila u obitelji, dijete se pita može li Bog biti okrutan, te zaključuje da on ne postoji. Ne samo djeca, već i odrasli, šokirani gubitkom voljene osobe, često dolaze do sličnog zaključka.
- Možda je beba bila šokirana informacijama koje je dobio o vjerskim ratovima ili terorističkim napadima. Djeca su sklona analizirati događaje oko sebe i tumačiti ih na svoj način. Dijete bi moglo doći do zaključka da su svi religiozni ljudi agresivni, a Boga se stalno povezuje s ratom i tragedijom.
- Ako tinejdžer govori o svojim ateističkim uvjerenjima, najvjerojatnije može objasniti svoje stajalište i reći što ga je dovelo do toga.
Možda dijete ne razumije kako se može vjerovati u nešto što se ne može vidjeti vlastitim očima ili dodirnuti rukama. Takav suhoparan, racionalan svjetonazor tipičan je za djecu tehničkog načina razmišljanja. Ali kreativni, dojmljivi ljudi skloni su vjerovati u Boga od malih nogu.
Kako bi se roditelji trebali ponašati ako ne dijele njegovo mišljenje?
Vjerski stavovi ne bi trebali biti izvor svađa u obitelji. Prije svega, u kući bi trebala vladati atmosfera međusobnog poštovanja. Mnogo ovisi o tome kako dijete prezentira svoj stav i želi li s roditeljima razgovarati o svojim ateističkim uvjerenjima.
Može imati svoje mišljenje, ali ga ne smije nikome nametati. Ako roditelji i dalje ispovijedaju svoju vjeru, a njihov sin ili kći pokazuju agresiju, pokušavaju im to zabraniti ili se rugaju uvjerenjima roditelja, takvo ponašanje se ne smije dopustiti.
Potrebno je objasniti djetetu da postoji nešto poput vrijeđanja osjećaja vjernika. To uključuje nepoštivanje svetih osoba, vjerskih artefakata, obreda i rituala. U Rusiji se vrijeđanje osjećaja vjernika smatra upravnim prekršajem.
Da biste riješili sukob, morate uspostaviti povjerljivu komunikaciju između roditelja i djece. Odrasli moraju pokazati da ljudi mogu i trebaju komunicirati jedni s drugima s poštovanjem, čak i ako se njihova vjerska uvjerenja ne poklapaju. Osim vjere, postoje mnoge druge teme vrijedne razgovora, a kako ne bi izazivali sukobe, temu vjere jednostavno možete izbjeći.
Zauzvrat, roditelji moraju dati primjer mirnog i dostojanstvenog ponašanja – ne raspravljati o ateistima na negativan način, ne osuđivati one koji ne idu u crkvu i ne mole se, ne nametati svoju vjeru. Na primjer, ne možete prisiliti dijete da nosi križ ako ono ne želi, jer mu to neće pomoći da povjeruje u ono što je tako žestoko poricalo.
Utječe li društveni krug na dječji svjetonazor?
Na djetetov svjetonazor utječe ne samo njegova obitelj, već i njegov bliski krug – kolege iz razreda, prijatelji, učitelji. Primjer je vrijeme Sovjetskog Saveza, kada su učitelji otvoreno promicali među učenicima stav nijekanja Boga.
Obitelji vjernika često posjećuju društvena događanja slične prirode. Tamo se djeca susreću s vršnjacima koji su također odgajani u vjerskom duhu. U takvoj atmosferi dijete vjerojatno neće razviti ateističke poglede.
Najčešće ona djeca čiji roditelji većinu svog vremena posvećuju poslu ne vjeruju u Boga ili ne razmišljaju o njegovom postojanju – jednostavno nemaju vremena za razgovore i objašnjavajuće razgovore o takvim temama. To ne znači da su takve obitelji gore ili manje vrijedne poštovanja od vjernika – jednostavno imaju druge vrijednosti kao prioritet.
U adolescenciji se dijete može suočiti s nerazumijevanjem vršnjaka – možda u njegovom društvu nije prihvaćeno ili se smatra prestižnim vjerovati u Boga. Tinejdžeru je važno da ima težinu i autoritet u timu, pa se može odreći svojih uvjerenja kako bi stekao vodstvo i izbjegao ismijavanje.
Može se dogoditi suprotna situacija – dijete ateist, nakon što je upoznalo prijatelje vjernike, počet će ići u crkvu. Često mladiće i djevojke u crkvu dovode osobna iskustva – problemi u odnosima s roditeljima, neuzvraćena ljubav. U tom slučaju mogu zatražiti savjet od crkvenih poglavara.
Kao što svaka osoba na teritoriju Rusije ima pravo ispovijedati i prakticirati bilo koju vjeru, tako i dijete može biti ateist. Ne postoji zakon koji bi ga službeno mogao prisiliti da se deklarira kršćaninom.
Ali kako raste, osobito tijekom adolescencije, dijete se lako može predomisliti. Teško je predvidjeti što će tome pridonijeti – novi krug prijatelja ili osobni zaključci. Roditelji bi trebali pokazati osjetljivost i poštovanje za svaki izbor svog djeteta. Tinejdžeri su vrlo osjetljive prirode i svatko tko ne dijeli njihovo mišljenje gubi autoritet za njih. Mudri roditelji, sjećajući se sebe u ovoj dobi, trebali bi voditi djetetovo razmišljanje u pravom smjeru što je lojalnije moguće.