Ponekad roditelji ne znaju drugačije nego vrištanjem doći do svog djeteta. Najčešće vrištanje razumiju ona djeca koja su na to navikla od djetinjstva. Odnosno, podizanje glasa majke ili oca oni nesvjesno percipiraju kao signal "stop" – dijete se smiruje ili ispunjava zahtjeve tek nakon što na njega viču.
Roditelji koji ne mogu komunicirati s djecom na drugačiji način navikli su na taj način zarađivati i održavati svoj autoritet. Odrasli najčešće prepoznaju neučinkovitost agresivnih odgojnih metoda, poput ljutnje, razdražljivosti i upotrebe fizičkog nasilja. Međutim, unatoč unutarnjem protestu, majci i ocu može biti teško prestati vrištati. Zašto se ovo događa? Djeca se mogu uplašiti vrištanja i zapravo prestati – ne kršiti pravila, brzo početi činiti ono što se od njih traži, smiriti se, "iscijediti" negativne osjećaje i suze.
Vrištanje je neugodno i za djecu i za odrasle. Dijete na koje se često viče može se početi osjećati nevoljeno, neželjeno i gore od drugih. Roditelji, nakon što su izrazili bijesne emocije, često se osjećaju krivima i prekore sebe što se još jednom nisu suzdržali. Oni od njih koji duboko razmišljaju o uzrocima dječjeg neželjenog ponašanja i njihovih reakcija podupiru se pravilima dječje psihologije kao što su: dijete treba izražavati osjećaje i istraživati svijet, djeca nisu kriva što su odrasli nije sputano, dijete nije odgovorno za roditeljske osjećaje.
Osim toga, roditelji koji se zanimaju za dječju psihologiju rade na sebi – uče osluškivati vlastite unutarnje reakcije i pokušavaju njima upravljati. No sva ta znanja često ostaju na teoretskoj razini. Kad djeca naljute odrasle, oni se, unatoč tome što su proučili i pročitali literaturu, ponašaju uobičajeno – slome se i vrište. To se događa jer se teorija uvijek razlikuje od prakse – znati i razumjeti uzroke agresije ne znači uvijek naučiti kako njome upravljati. Što učiniti kada je dijete dovedeno na "bijele vrućine"? Mnogi roditelji ne razumiju kako se ponašati kada ponašanje djece izaziva agresivne osjećaje. Praktični savjeti i preporuke o ovoj temi nalaze se u ovom članku.
Psihička vježba
Kada se dijete navikne na vrištanje, nagovaranja i uvjeravanja neće djelovati na njega, jer je naviknuto „stati“ tek kada osjeti ljutnje upućene njemu.
Roditelji mogu spriječiti njihov nastanak u sebi ako u trenutku kada osjete pojavu ljutnje prekinu kontakt s djetetom – prestanu s njim razgovarati, slušati, gledati – odu u drugu sobu i izvedu nekoliko jednostavnih tjelesnih vježbi.
Ova opcija funkcionira ako je dijete dovoljno staro da ga neko vrijeme ostavite samo, ako je na sigurnom i ako ne postane histerično. Ova će metoda biti učinkovita u situaciji kada je majka nekoliko puta zamolila sina da pospremi svoju sobu, ali on nije poslušao njezine zahtjeve i nastavio se baviti svojim poslom.
Tada žena, kako ne bi vrištala, može raditi neke tjelesne vježbe kako bi se “oslobodila” negativnih emocija. Može raditi čučnjeve, lagane vježbe, trčati u mjestu i provesti nekoliko minuta na sportskom stroju.
Ljutnja, agresija i vrištanje nevidljivi su pokret kojim čovjek ublažava svoje emocionalno stanje i smiruje se. Isti učinak možete postići ako izvodite fizičke pokrete. Stoga je tjelesno vježbanje odličan način da smirite svoje emocije i osjećate se smireno. Nakon toga možete otići razgovarati s djetetom kako biste dobili ono što želite od njega.
Opuštanje za roditelje
Opuštenost i distrakcija, unutarnji sklad učinak je koji se postiže opuštanjem. Najčešće ljudi to rade sami, posebno oslobađajući vrijeme za to. Ova metoda se može koristiti ako vam uvjeti dopuštaju da ostanete sami nekoliko minuta i ostavite dijete samo sa sobom. Roditelji mogu unaprijed odabrati materijal na koji se mogu okrenuti kako bi umjesto vrištanja koristili opuštanje: to može biti glazba ili slike koje treba zapamtiti, "držati" u glavi neko vrijeme. Kada osjete da su ljuti ili uzrujani, vrijedi ih pozvati u mašti, zatvoriti oči, sjesti, kontemplirati neko vrijeme, koncentrirati se na svoje disanje. To će smiriti agresivne osjećaje.
Zagrljaji i poljupci
Kada roditelji viču na dijete, takvo ponašanje za njega nije ništa novo. Ako odrasli to čine vrlo često, djeca mogu prestati reagirati čak i na plač. Odrasli mogu “razbiti” obrazac ponašanja: ne vikati na djecu iz navike, nego prići i čvrsto ih zagrliti, poljubiti, držati ih neko vrijeme u zagrljaju, uzeti im ruke u svoje, zagladiti im kosu, pogledati u njihove oči. Takvo će ponašanje za dijete biti novo i stoga će ga prisiliti da se ponaša drugačije – najvjerojatnije će se smiriti i učiniti ono što žele od njega.
Navika šale i smijanja
Sjajan način za one koji imaju dobar smisao za humor. Da biste ga koristili, korisno je naučiti promatrati neugodnu situaciju izvana i u njoj pronaći komične trenutke. Izgovarati ih djeci, ismijavati ih umjesto da vičete i ljutite se dobar je način da održite mir u obitelji, svoje emocionalno stanje i odnose s djecom.
Postavljanje vremenskih ograničenja za vaše dijete
Kako biste se jednom zauvijek odrekli navike vrištanja, djeci možete postaviti vremenska ograničenja – u pravilu i djeca i tinejdžeri dobro reagiraju na ovu metodu.
Što roditelji rade u ovom slučaju? Djeci daju vremena da se smire, spreme za školu, obuku, operu, pospreme igračke, ručaju i naznačuju vrijeme u kojem trebaju obaviti svoje obveze. Kada postavljaju vremenska ograničenja, roditelji bi se trebali osjećati samouvjereno i smireno, govoreći takvim glasom da djeca razumiju da se o riječima odraslih ne može pregovarati.
Prebacivanje na sebe
Događa se da je teško odreći se navike vrištanja, jer su u to vrijeme roditelji usklađeni s djetetovim ponašanjem – doživljavaju ogorčenje, ljutnju, ljutnju. Ako majka ili otac počnu usmjeravati pozornost ne na djecu, već na njihovu osobnost, to će im pomoći da prestanu vrištati i naučiti ih da se brže smire. Morate pogledati u sebe, postaviti pitanja i mentalno odgovoriti na njih: "Što mi se trenutno događa?" – "Tresem se od ljutnje", "Što osjećam?" – "Osjećam se kao da ću eksplodirati." Takva analiza omogućuje vam da ostanete u kontaktu sa samim sobom, brže se "vratite" u stvarnost i smirite.