Stalno je nezadovoljno, opire se svakom prijedlogu roditelja, zapovijeda im – ponekad se čini da dijete vodi roditelje za sobom, a oni pokušavaju ispuniti njegove beskrajne zahtjeve, ne shvaćajući što se događa. Kako promijeniti taj čudan odnos snaga u obitelji? Na to pitanje odgovara kanadska klinička psihologinja Deborah McNamara.
Sadržaj članka:
- 1. Iskustvo roditelja iz djetinjstva
- 2. Briga kao odgovor na djetetove zahtjeve
- 3. Roditeljstvo na principu ravnopravnosti
- 4. Često odvajanje od roditelja
- 5. Nasilje od strane odraslih i vršnjaka
- 6. Povećana osjetljivost
- 7. Teško iskustvo
“Odnos između odraslih i djece trebao bi biti hijerarhijski. Roditelji bi trebali voditi, a djeca slijediti”, kaže Deborah McNamara. Ovo uvjerenje temelji se na dugogodišnjem iskustvu rada s obiteljima i poznavanju mehanizama kroz koje se dijete razvija i postaje zrela osoba.
Potpuni razvoj nemoguć je bez odnosa privrženosti između odrasle osobe i djeteta. Kako izgleda zdrav odnos? Za malo dijete odrasla osoba je ta koja je odgovorna za njega i brine se o njemu, stoga mu dijete vjeruje i slijedi njegove upute. Dijete se prepušta brizi odrasle osobe i ne diktira kako će se o njemu brinuti.
Što se dijete više oslanja na odraslu osobu, odraslima je lakše brinuti se za njega. Ako nema privrženosti odrasloj osobi i nema hijerarhije u odnosima, tada dijete neće nikoga slušati: ni roditelje, ni učitelje, ni odgajatelje.
Deborah McNamara ovako artikulira značenje privrženosti i hijerarhije: "Pravi odnosi su ti koji otvaraju srca i uši djece za naš utjecaj, a ne položaj učitelja, obuka učitelja, zakonska prava ili moć nad njima."
Tko je glavni u ovoj kući?
Ako se hijerarhija u obitelji okrene naglavačke i dijete postane glavno u odnosu s roditeljima, to može dovesti do vječnog kućnog rata. Djecu koja počinju zapovijedati psiholog naziva "alfa djecom". Vođeni su instinktivnom željom da odraslima ukažu na potrebe svoje djece, kakvu skrb trebaju.
Zajedničke osobine alfa djeteta:
- može biti dominantan i kontrolirajući, postavljati zahtjeve čak i kada komunicira s vršnjacima ili s onima o kojima bi trebao ovisiti;
- stalno nastoji biti prvi ili u središtu pažnje;
- želi dominirati ili kontrolirati u situacijama u kojima je to neprikladno;
- može pokazati nadmoć nad vršnjacima;
- može imati poteškoća u praćenju uputa ili traženju pomoći;
- želi imati posljednju riječ;
- mora biti svjestan svega što se događa, može se ponašati kao sveznalica.
Alfa djeca se opiru svakom zahtjevu jer smatraju da nije u redu ovisiti o drugima. Mogu biti agresivni i tjeskobni jer se ne osjećaju sigurno. Mogu imati problema s hranjenjem – hranjenje ih stavlja u ovisan položaj. Takva se djeca, prema psihologinji, “pretvaraju u nemirne tragače koji nemaju gotovo nikakvu slobodu za igru i osobni razvoj”.
7 razloga zašto dijete postaje "zapovjednik"
Nije dovoljno da se dijete osjeća voljeno od roditelja. Treba mu ne samo briga, već i povjerenje da ta briga neće nestati, da se može osloniti na roditelje.
Ako dijete to ne osjeća, ono nastoji postati glavno u vezi i na sebe preuzima zadovoljenje potrebe za ljubavlju. To se može dogoditi ako se dijete prestane osjećati sigurno pored odrasle osobe i prestane mu vjerovati. Deborah McNamara identificira 7 razloga zašto djeca zauzimaju položaj odrasle osobe.
1. Iskustvo roditelja iz djetinjstva
Ako su mama ili tata imali autoritarne roditelje, mogli bi previše popuštati svom djetetu kako mu ne bi nanijeli iste emocionalne rane koje su nekoć bile nanesene njima. Ali u praksi se pokazuje da je roditelju stalo do njegovih osjećaja, a ne do djetetove potrebe za granicama. Psihologinja savjetuje odraslima da razmisle o tome što je prikladno, a što nije prikladno za dijete, te da se usmjere na razumijevanje njegovih potreba.
2. Briga kao odgovor na djetetove zahtjeve
U zdravom odnosu roditelji su aktivni: oni preuzimaju odgovornost za sprječavanje pojave djetetovih potreba. Ako su mama ili tata pasivni i samo odgovaraju na zahtjeve, oni čine dijete odgovornim za zadovoljenje njihovih potreba. Ako dijete samo izjavi da je gladno i želi jesti, tada je, prema Deborah McNamara, “roditelj već propustio priliku razmotriti njegovu potrebu i osigurati njezino zadovoljenje”.
3. Roditeljstvo na principu ravnopravnosti
Čini se da se roditelji pokušavaju sprijateljiti sa svojom djecom, savjetujući se s njima o pitanjima vezanim uz njegu, sigurnost i prehranu.
U tom slučaju roditelji pitaju dijete za mišljenje o nečemu za što ono još nije kompetentno – nema dovoljno iskustva i autoriteta da odluči hoće li za ručak tikvice ili krumpir, želi li se družiti s prijateljem ili otići u baka.
Deborah McNamara ističe da djeci ne treba potpuno oduzeti mogućnost izbora: “Izbor odjeće, priča za laku noć i igračaka daje dovoljno manevarskog prostora i fleksibilnosti da izrastu u neovisne osobe.”
4. Često odvajanje od roditelja
Kada je u životu djeteta previše fizičke odvojenosti od roditelja, kada su odnosi nepouzdani ili nestabilni, to može dovesti do raspada hijerarhije u obitelji. Jasno je da su rastave ponekad neizbježne pa roditelji trebaju obratiti pažnju na to kakvi se odnosi grade između djece i odgajatelja u vrtiću, s dadiljama. Ako roditelji imaju sigurne i pouzdane zamjene, djeca će biti spremna za skrb i neće pokušavati preuzeti glavnu poziciju.
5. Nasilje od strane odraslih i vršnjaka
Djetetov neposluh može dovesti do fizičkog nasilja od strane roditelja, kao i odgajatelja ili učitelja. U tom se slučaju djeca više ne osjećaju sigurno u blizini odraslih i ne mogu se osloniti na njih, znajući da ponekad izgube kontrolu nad sobom ili ne znaju pregovarati s njima bez upotrebe sile.
U situaciji maltretiranja od strane vršnjaka (ponekad i braće i sestara) djetetu je potrebna pomoć odraslih. Ako iz nekog razloga nema pomoći, ako roditelji ne zaštite dijete od zlostavljanja, ono se, doživjevši emocionalni šok, može povući u sebe ili pokušati preuzeti kontrolu nad situacijom i zaštititi se.
6. Povećana osjetljivost
Neka djeca oštrije reagiraju na manifestacije svijeta oko sebe i jače doživljavaju sve što im se događa. Zbog toga mogu ići u krajnosti – olujni entuzijazam u životima takve djece lako se zamijeni dubokim očajem. Takve reakcije mogu izluditi odrasle: “Od svega praviš tragediju!”, “Nepodnošljiv si!” “Ovakvi izrazi potkopavaju vodeću ulogu roditelja jer pokazuju da ne razumiju dijete i ne znaju kako se brinuti za njega”, kaže Deborah McNamara.
7. Teško iskustvo
Dijete može izgubiti povjerenje u odrasle ako je doživjelo nešto strašno: nesreću, smrt voljene osobe, ozbiljnu medicinsku intervenciju. Takve situacije ga mogu navesti da vjeruje da mu roditelji ne mogu osigurati sigurnost. Ali kada odrasla osoba pokaže da mu je još uvijek stalo do djeteta, s vremenom će se dijete smiriti.
Kako uvjeriti dijete da mu možete biti podrška
Kada dijete postane vođa i zbog toga se opire, ponaša agresivno i postaje anksiozno, roditelji često dobivaju savjete da ga “hvataju čvrsto”. Ali bolest se ne može izliječiti ako potrošite svu svoju energiju na uklanjanje simptoma. Jedino što će pomoći i dati dugoročni učinak je vodeća uloga roditelja u odnosu s djetetom, ako tu ulogu uspiju povratiti.
Situaciju je moguće preokrenuti samo toplinom, velikodušnošću i sposobnošću postavljanja granica, suosjećanjem s djetetovom nevoljom. Samo tako odrasla osoba može uvjerljivo pokazati da je djetetu glavna nada i oslonac.
Što psiholog predlaže roditeljima da promijene situaciju?
Preuzmi odgovornost. Pokažite djetetu da unatoč njegovom ponašanju preuzimate odgovornost za odnos s njim i da ćete biti pouzdana obrana od opasnosti u teškim i neshvatljivim situacijama.
Pokažite da je sigurno biti u vašoj blizini. Teško je izgraditi odnose pune povjerenja ako se koriste pritisci, prijetnje, zabrana igračaka, naprava i drugih povlastica koje su prethodno dogovorene. Za djecu je važno da odrasli ne zlorabe njihovu potrebu za ovisnošću. “Očuvanje dostojanstva i roditelja i djeteta važno je za popravak izokrenutog odnosa”, kaže Deborah McNamara.
Potrebe su na prvom mjestu. Teško je brinuti se o djetetu koje je zaduženo za svoje roditelje. Stoga je zadatak odraslih zadovoljiti dječje potrebe, a ne zahtjeve. Kako je to praktično moguće? Na primjer, odrasla osoba daje djetetu više od onoga što mu treba. Na primjer, dječak zahtijeva da bude obučen za šetnju. Mama može odgovoriti riječima: “Evo ti hlače i čarape, znam da želiš da ti pomognem da se obučeš. Čak sam pripremio i tvoj omiljeni šešir.” U tom slučaju dijete će shvatiti da ga odrasla osoba razumije i da može računati na njega.
Ponudite svom djetetu aktivnost u kojoj se može boriti za vodstvo ili biti prvi. Sportska sekcija ili igranje uloga s vršnjacima – takva aktivnost može biti bilo koja aktivnost koja će roditeljima i djeci pružiti odmor od međusobnog natjecanja.
Razvijte prirodne hijerarhijske odnose. Što više vremena dijete provodi sa starijim članovima obitelji, primjerice, s bakom, djedom, tetom i stričevima, to će se više integrirati u obiteljsku hijerarhiju, shvatiti gdje mu je mjesto u njoj i naviknuti se na nju.
Kontrolirajte svoje osjećaje i ostanite mirni. Neka vaše dijete shvati da vi znate što mu treba bez savjetovanja s njim; preuzeti odgovornost za svoje izbore. Skrivajte vlastite strahove i potrebe od djeteta jer će se u protivnom osjećati odgovornim za njihovo zadovoljenje i brigu o vama.
Kontrolirati iritaciju zbog djetetove neposlušnosti najteži je zadatak. Ali odrasli ne trebaju negativno ponašanje djece shvaćati osobno. Kad odgajamo djecu važno je strpljenje, kao u vrtu, kad čekamo prve izdanke u vrtu ili cvjetanje stabla – nemoguće je ubrzati proces.
Iskoristite ovaj trenutak da pokažete da vam je stalo. Situacije u kojima je dijete prisiljeno ovisiti o odraslima – na izletu ili dok uči novu vještinu – dobar su razlog da mu date do znanja da se o njemu može brinuti odrasla osoba.
Kada odrasli odgajaju djecu, i sama sazrijevaju, kaže Deborah McNamara: “Kada roditelji zauzmu mjesto koje im pripada u životima djece, to im daje osjećaj vlastite vrijednosti i pomaže im da sazriju. Pronalaze samopouzdanje da razumiju svoju djecu, snagu da ih vode i hrabrost da vjeruju da je njihova briga dovoljna.”
Izvor:
Deborah McNamara "Mir, igra, razvoj. Kako odrasli odgajaju malu djecu, a kako mala djeca odgajaju odrasle” (Izvor, 2016.)
Fotografija: Collection/iStock