Gotovo svi roditelji proces osamostaljivanja u prehrani djeteta zamišljaju kao neograničen i prostorno razvučen. U prvoj godini bebu hrane samo mama i tata, a onda mora nekako naučiti uzeti žlicu u ruku i pažljivo je staviti u usta. Naime, samostalnost pri jelu je proces koji će dijete savladati mnogo ranije ako ga se u tome ne ometa.
Hranjenje bebe prije krute hrane
Dok je dijete još u dojenčadi, roditeljima ne pada na pamet da beba može biti samostalna na bilo koji način. Prvi razgovori o tome u obitelji obično se pojavljuju kada je beba već starija od dvije godine. I onda roditelji shvate da treba samo jesti, ali dijete niti ne pokušava, nikako mu ne ide. Ponekad dođe do suza i živaca. Napeta atmosfera oko djetetove prehrane, naravno, ne potiče bebu da pokaže samostalnost. Zašto je to?
Zapravo, razlog leži u organizaciji bebinog života. Suvremeni stupanj razvoja civilizacije čini brigu o djetetu nekompliciranom, roditelji imaju priliku posvetiti više vremena bebi i brinuti se o njemu u malim stvarima. Zbog toga jednostavno nema poticaja da bilo što poduzme samo – roditelji će predvidjeti sve njegove potrebe i ispuniti mu sve želje. Djeca jednostavno neće moći shvatiti da mogu sama nešto učiniti.
Ali prvi pokušaji sudjelovanja u jelu mogu se pojaviti kod bebe u dobi od tri do četiri mjeseca. Ako je beba hranjena na bočicu, tada kada su mu ruke dovoljno jake za pokrete hvatanja, počet će pokušavati uzeti bočicu. Tako se manifestira prirodni instinkt – beba pokušava sudjelovati u primanju hrane. Ista stvar uzrokuje da dojene bebe dodiruju dojke. U slučaju boce, roditelji trebaju biti oprezni. Ne smijete spriječiti dijete da preuzme inicijativu, ali proces treba biti pod strogom kontrolom, a njime upravljaju odrasli. Bočicu je moguće potpuno dati u ruke bebe tek bliže godini, a tada odrasli moraju svakako paziti kako dijete jede.
Djeca isprobavaju dohranu
Prva kruta hrana pojavljuje se u prehrani djeteta nakon 6 mjeseci. Tu ulogu obično ima pire od povrća. Uvođenje komplementarne hrane vrlo je važan proces. Ovo je jedinstveno novo iskustvo kakvo beba nikada prije nije imala. Hranu nije primao žlicom iz tanjura, njegov gastrointestinalni trakt još se nije susreo s drugom hranom osim mlijeka ili formule. Morat će svladati složeniji proces razgradnje hranjivih tvari i njihove apsorpcije. Moderni roditelji razumiju važnost pravilnog uvođenja komplementarne hrane i ne žure bebu, dajući mu vremena da se prilagodi.
Ali ponekad, u nastojanju da podrže bebu i dopuste mu da se navikne na komplementarnu hranu što je ugodnije moguće, roditelji potpuno isključuju sudjelovanje bebe u ovom procesu. Dijete prvu žlicu pirea dobiva iz ruku roditelja, potrebno je samo otvoriti usta i progutati. Beba ne bira svoje jelo, ne manipulira žlicom, ne pokušava je staviti u usta. Jasno je što motivira roditelje – želja da proces bude što brži i točniji. Dijete još ne zna rukovati žlicom – za njega se to ne razlikuje mnogo od ostalih igračaka. Prvi put vam neće moći ući u usta, što znači da će pokvariti hranu i zaprljati prostor oko vas, a vi ćete morati prati pod i namještaj. Nije li bolje da se odrasli pobrinu za hranjenje djeteta, a vrijeme oslobođeno od čišćenja kuhinje potroše na aktivnosti s bebom?
Zapravo nije ništa bolje. Isključujući glavnog sudionika iz djetetove prehrane, roditelji formiraju nezdravo prehrambeno ponašanje djeteta. Beba se navikava da hrana nije nešto prirodno što je njemu osobno potrebno za dobrobit, već svojevrsni ritual kojem ga uče roditelji. Ovo je bitno drugačiji način gledanja na hranu u bebinom životu. Nije iznenađujuće da s ovakvim pristupom nema govora o bilo kakvoj samostalnosti pri konzumiranju hrane. Zašto sam uzimaš žlicu ako su te roditelji uvijek hranili? Zašto pristati jesti jelo koje nije sasvim ukusno? Ovo ne trebam ja, nego moja mama i tata.
Što je ispravno za roditelje?
Bit će teško promijeniti ovakvo ponašanje, ali je vrlo lako spriječiti da se to uopće dogodi. Dovoljno je jednostavno aktivno uključiti bebu u proces hranjenja djeteta od prvih žlica komplementarne hrane. Da, u početku neće obavljati nikakve radnje vezane uz hranjenje. Ali dijete će se osjećati kao aktivni sudionik, a ne samo kao pasivni promatrač. Gledat će kako majka manipulira žlicom i postupno će ponavljati za njom. Vrlo brzo će doći vrijeme kada će prve žlice pirea pojesti same. Ne održava li se djetetova hrana savršeno čistom? Ali ovako će dijete morati učiti u bilo kojoj dobi, pa zašto ne sada?
Vaše dijete želi jesti iz tanjura rukama? Roditelji u ovoj fazi ne bi trebali učiti dijete strogom bontonu za stolom. Beba se trenutno ne uči ponašanju za stolom, već jednostavno uči što je hrana i kako se s njom općenito treba ponašati. To će biti njegovo osobno iskustvo, stečeno na vlastitu inicijativu. Još jedno uvođenje bebe u svijet donošenja samostalnih odluka po pitanju prehrane. Postupno će dijete naučiti jesti žlicom, a vrijeme za takve eksperimente će proći. Ali s vodom treba biti vrlo oprezan. Djetetu je treba ponuditi samo u čašici za gutljaj, kako se beba slučajno ne bi ugušila polivajući čašicu po sebi.
Pedagoška dohrana djeteta
Mnogi roditelji pokušavaju prakticirati ono što se čini novim, ali zapravo najstarijim načinom uvođenja komplementarne hrane. To je takozvana pedagoška dohrana. U tom slučaju majka uopće neće morati pripremati piree, dijete će dobivati hranu u obliku mikrodoza izravno s tanjura roditelja. Proizvod ne mijenja svoju konzistenciju, beba ga kuša u prirodnom obliku. Ne treba se bojati da će se beba moći zagrcnuti nehomogeniziranom hranom – veličina mikrodoze ne prelazi pola zrna riže. Tako će se dijete postupno naviknuti na komplementarnu prehranu, poštujući sva pravila prilagodbe.
Iako vodeća uloga u pedagoškim metodama pripada roditeljima – oni su ti koji bebi nude proizvod, reguliraju pravila ponašanja za stolom – ali ipak dijete dobiva maksimalne mogućnosti za razvoj neovisnosti. On je taj koji odlučuje hoće li se počastiti hranom ili ne. On je taj koji uzima hranu s tanjura. On je taj koji odlučuje je li spreman povećati porciju ili treba pričekati. Svi ti principi izgledaju tako beznačajni za roditelje, odrasle koji automatski odluče staviti još jednu žlicu u usta. Ali za malo dijete to su temeljni čimbenici koji u početnoj fazi programiraju njegov cjelokupan odnos prema unosu hrane za dugi niz godina.