Dešava se da se dijete jako boji ljudi u bijelim kutama, bez obzira na to imaju li ga oni želju pregledati ili ne. Većina djece različite dobi negativno reagira na činjenicu da moraju posjetiti liječnika ili se podvrgnuti medicinskim zahvatima. Takvi strahovi nisu neutemeljeni. Uzroci strahova različiti su za svako dijete. Ako roditelji ne obrate posebnu pozornost na ovaj problem, on može dobiti patološki oblik, a tada dijete kojem je potrebna medicinska pomoć može dobiti pravu psihičku traumu od interakcije s liječnikom ili boravka u bolnici.
Čega se djeca boje?
Prije nego što razgovaramo o tome kako pomoći djetetu da se ne boji liječnika, morate razumjeti razloge takvih strahova. Čega se zapravo djeca boje, jer liječnik nije strašno čudovište, već obična osoba koja može biti vrlo lijepa, druželjubiva i simpatična. Međutim, kako praksa pokazuje, ljepota i pažljivost liječnika ne spašavaju dijete od histerije u medicinskoj ordinaciji i ne dopuštaju liječniku da obavi pregled ili druge manipulacije.
Najčešće se dijete boji da će biti povrijeđeno. To se događa ako je imao negativna iskustva s liječnicima. Ako se roditelji ne sjećaju nečega sličnog, onda može postojati vrlo rana trauma, na primjer, kada je dijete bilo u djetinjstvu i cijepljeno.
Tada se odrasli, kako bi smanjili razinu straha, trebaju pozabaviti sjećanjima na bol iz djetinjstva, koja su već prošlost, ali uznemiravaju dijete. Morate razgovarati s bebom, pitati ga boji li se da će biti povrijeđeno, kakva će to bol biti, kako zna za to? Ako dijete kaže, onda ga trebate umiriti, ali ga ne smijete zavaravati govoreći da “neće ga uopće boljeti” ako, primjerice, treba primiti cijepljenje, injekcije ili neki drugi bolni zahvati.
Bol koju ne očekuje postat će novi stres, ali će biti praćena i neugodnim osjećajem zbog činjenice da ga je roditelj kojem je vjerovao prevario te se može razočarati u odrasle i prestati im vjerovati.
Umjesto toga, trebate uvjeriti dijete da se ta bol može preživjeti, mama i tata će biti uz njega da ga podrže i sažalijevaju, da mu se ništa loše neće dogoditi nakon zahvata.
Događa se da se djeca boje liječnika jer su uočila negativna iskustva svojih bližnjih iz komunikacije s njima.
Slučaj iz prakse.
Kad sam bila mala, užasno sam se bojala doktora. Roditelji su patili sa mnom jer sam histerizirala, čak i kad me pedijatrica pokušala pregledati nakon godišnjeg odmora da mi dopusti da idem u vrtić. Nitko nije otkrio razlog mojih strahova. Majka i otac su me pokušali nadmudriti – "Idemo doktoru, pa onda na vrtuljak", rekli su. No, takvi trikovi nisu puno pomogli i ja sam u uredu vrištala toliko glasno da se čulo nekoliko katova dalje. Mnogo puta su me morali držati na silu, čak sam doktorima pokušao ugristi ruke i izgrebati ih, samo da me ne diraju. Moj strah je bio pravi problem za mene, liječnike i roditelje. Odrastajući, drugačije reagiram na ljude u bijelim kutama, smireno, ali kada uđem u ured ne mogu potisnuti osjećaj straha i drhtanja u rukama i nogama, unatoč tome što kontroliram svoje reakcije i razumijem da doktor mi neće učiniti ništa loše. Pitao sam se što je izazvalo takvu emocionalnu reakciju u djetinjstvu i gotovo odmah pronašao odgovor. Kad sam imala 4 godine, baka se teško razboljela i dugo je ležala u svojoj sobi. Jednog dana došao je doktor kod nje i nakon nekog vremena izašao iz sobe rekavši da je umrla. U tom sam trenutku pomislio da taj doktor ima veze s tim što je nema. Primjer s doktorom brzo mi je nestao iz sjećanja, ali veza “liječnik – smrt” je ostala. Nakon što sam se sjetio ove epizode, negativni osjećaji u mom tijelu i neutemeljeni strahovi koji su se javili u meni pri susretu s liječnikom su zauvijek nestali.
Navike roditelja i strah od djeteta
Često roditelji, bez namjere, izazivaju pojavu takvih strahova kod svoje djece. Prije nego što pokušate “izliječiti” dijete od straha od liječnika, morate razmisliti kakav stav oni svojim ponašanjem i riječima prenose na mlađe u obitelji. Djeca sve primjećuju i vide, čak i ako odrasli misle da to nije tako.
Dijete ne bi smjelo svjedočiti mukama bolesne osobe. Ako se to dogodi, onda u blizini treba biti odrasla osoba koja će mu objasniti što se događa i da se to ne dogodi njemu, djetetu.
Navika roditelja da pričaju o tome kako ih je "bolilo" kod zubara do te mjere da su "htjeli umrijeti" zauvijek će obeshrabriti djetetovo zanimanje za ovu aktivnost i stvoriti ozbiljan strah;
Roditelji se također mogu bojati posjeta određenim liječnicima i medicinskim postupcima – primjerice, žena koja je pred porodom može se često požaliti svom mužu da se boji; strah može biti prisutan prije saznanja dijagnoze, pretraga ili prepisivanja skupog liječenja – i to je normalno. No, kako bi zaštitili djecu, odrasli moraju osigurati da se ti razgovori vode bez prisustva djeteta, jer ono može tako “smisliti” roditeljske riječi da će se u njemu razviti svakakvi strahovi koji tada će se teško riješiti.
Kako pripremiti dijete
- Prije odlaska liječniku – na pregled ili cijepljenje – možete unaprijed odvesti bebu na ekskurziju u kliniku kako bi vidjela kako tamo sve funkcionira i upoznala medicinsko osoblje. Dobro je ako prijatelj ili rođak radi u bolnici – on može bolje upoznati dijete s onim što ga čeka.
- Djeca bi trebala znati zašto im se daju injekcije, cijepljenja, gorki lijekovi i drugi neugodni postupci. Najbolje što roditelji mogu učiniti je pronaći ljubaznog i pažljivog liječnika i biti uz svoje dijete svake minute.
- Ako se dijete nastavi bojati, možete mu ponuditi da napravi "amajliju straha" ili ponese sa sobom igračku koja će mu, zajedno s majkom, biti podrška.
- Djeca se neće toliko bojati ako čuju priče svojih roditelja o tome kako su se bojali i pobijedili strah.
- Terapija bajkama jedna je od metoda prevladavanja straha od liječnika.
Preporuke za roditelje
Roditelji ne bi trebali grditi svoje dijete zbog strahova, smijati mu se ili se pretvarati da se ništa ne događa. Postoje fraze koje je potrebno izbaciti iz leksikona jer ruše povjerenje između djece i roditelja, štete dječjoj psihi, uče djecu da ne obraćaju pozornost na svoje osjećaje i tjeraju ih da shvate da je sve što doživljavaju pogrešno i sramotno. Što ne reći djeci:
- “Zašto plačeš kao malo dijete?”;
- "Ne laži – uopće nije strašno (ne boli)";
- “Gledajte, druga djeca ne plaču”;
- “Sram vas bilo da se bojite!”
Ako se drugi ljudi počnu sramiti djeteta u bolnici ili klinici, roditelji svakako moraju stati u njegovu obranu i zaustaviti procjenu izvana. Tako će dijete brzo osjetiti samopouzdanje i sljedeći put će se mnogo manje bojati.