Koliko god bili pažljivi i oprezni, opasnosti se ne mogu u potpunosti ukloniti iz naših života. Svatko se može naći u situaciji opasnoj po život i zdravlje, pa tako i djeca. Svjedočenje tragediji, nasilju ili nesreći može biti štetno za mentalno zdravlje djeteta. Roditelji će se moći nositi s mogućim problemima ako budu pažljivi na djetetovo stanje, na vrijeme primijete znakove upozorenja i, ako je potrebno, obrate se stručnjacima.
Sadržaj članka:
- Razgovarajte sa svojom djecom
- Pronađite najbolje vrijeme
- Pokažite svoje zanimanje
- Ne izbjegavajte važne teme
- Ojačajte svoj osjećaj sigurnosti
- Postavite obrazac ponašanja
- Pokažite da vam je stalo
- Ograničite pristup vijestima
- Kontaktirajte nas za pomoć
Pravila razgovora s djecom o traumatskim događajima
Televizijski izvještaji i vijesti o slučajevima oružanih napada na učenike (tzv. školska pucnjava) kod djece mogu izazvati zabrinutost za vlastitu sigurnost, za svoje prijatelje i kolege iz razreda – osobito ako se tragedija dogodila u blizini.
Roditeljima može biti teško razgovarati s njima o takvim teškim događajima. Međutim, važno je zapamtiti da djeca traže da se roditelji osjećaju sigurno. Štoviše, ta potreba ne ovisi o dobi djeteta: to rade djeca, tinejdžeri, pa čak i starija djeca. Evo preporuka za takve slučajeve koje su dali psiholozi i stručnjaci iz Centra za zaštitu prava i interesa djece Mikhail Alaguev i Elena Artamonova.
Razgovarajte sa svojom djecom
Čak i ako dijete ne započne razgovor o nedavnim događajima, to ne znači da ga ta tema ne muči. Prvo započnite razgovor, dajte mu do znanja da su vam on i njegova iskustva važni i zanimljivi. Uznemirujuća vijest o pucnjavi u školi može biti dodatna prilika da saslušate dijete. Sljedeće riječi pomoći će mu da počne govoriti: “Uzmi me za ruku ako se bojiš. Ovako mogu znati da mi želiš nešto reći.”
Pronađite najbolje vrijeme
Najbolje vrijeme za početak razgovora o onome do čega je nekome stvarno stalo je kada je najvjerojatnije da će biti spreman za razgovor: na primjer, tijekom vožnje automobilom, za večerom ili prije spavanja.
Pokažite svoje zanimanje
Neophodno je saznati djetetov stav prema takvim vijestima i događajima. Kakve ga misli sada muče? Kakve emocije pri tome doživljava? Kako se nosi s takvim informacijama? Hoće li ovaj incident utjecati na odnos djeteta prema sebi, prema drugima, prema školi, prema odraslima? Želi li razgovarati o još nečemu?
Ne izbjegavajte važne teme
Razgovori mogu biti teški, ali raspravljanje o teškim događajima jezikom primjerenim dobi može pomoći djetetu da se osjeća sigurnije i da se osjeća spremnijim i prihvaćenijim od strane roditelja. Pokušajte ne prekidati svoje dijete i dopustite mu da izrazi svoje ideje i emocije prije nego što se vi izrazite.
Ojačajte svoj osjećaj sigurnosti
Važno je djeci prenijeti poruku da odrasli oko njih čine sve što mogu kako bi njihovu okolinu – školu, dom i susjedstvo – učinili sigurnima. Podsjetite ih da ste tu i da ste odgovorni za njihovu sigurnost, udobnost i podršku.
Podijelite informacije o mogućnostima dobivanja psihološke pomoći – npr. od školskog psihologa, ako je moguće, ili putem daljinskih oblika pružanja psihološke pomoći. Na primjer, linija za pomoć djeci, tinejdžerima i njihovim roditeljima je 8-800-2000-122.
Postavite obrazac ponašanja
Obratite pozornost na sebe i svoju reakciju. Budite uzor svojoj djeci kako se nositi s traumatičnim događajima. Imajte na umu da djeca mogu čuti vaše razgovore. Također, ponašanje djece može se promijeniti zbog vaše reakcije na događaj.
Pokažite da vam je stalo
Redovito provjeravajte svoju djecu kako biste vidjeli kako se nose sa svojim osjećajima. Jednom ispitati djetetove misli i osjećaje o situaciji pucnjave u školi možda neće biti dovoljno: nakon nekog vremena ono će možda ponovno razmisliti o događajima, što će ga dovesti do novih zaključaka i novog stava prema situaciji.
Ograničite pristup vijestima
Roditelji bi također trebali pratiti koliko dijete dobiva informacija o traumatskim događajima. Istraživanja su pokazala da neka mala djeca mogu vjerovati da se događaji ponavljaju svaki put kad vide reprizu snimke vijesti na televiziji.
Kontaktirajte nas za pomoć
Roditelji, učitelji i školski upravitelji također bi trebali međusobno komunicirati ne samo o tome kako zaštititi djecu, već i o tome kojoj djeci bi mogla biti potrebna dodatna pozornost: razgovor s razrednikom ili konzultacije s pedagoškim psihologom. Obratite se i sami psihologu ako mislite da će njegovo savjetovanje pomoći u vašoj situaciji.
Pravila prve pomoći za dijete i sebe
Ako ste i vi i vaše dijete svjedoci nasilja, prije svega pokušajte stabilizirati vlastito emocionalno stanje. Ovo su preporuke UNICEF-ovih stručnjaka.
1. Možete se osloboditi napetosti radeći posebne vježbe. Evo jednog od njih: naizmjenično se naprežite do krajnjih granica i opuštajte sve mišićne skupine, pokušavajući pritom osjetiti toplinu dok se opuštate. Ako vaše tijelo počne drhtati, ne pokušavajte to zaustaviti. Naprotiv, ojačajte ga – tresite rukama i nogama, kao da otresate vodu s njih. Nakon nekoliko minuta osjećat ćete se opuštenije i smirenije.
2. Ako je moguće, pijte vodu i zauzmite udoban, stabilan položaj: sjednite, naslonite se na naslon stolice, stavite noge na tlo svim stopalima. Pomoću tehnika disanja možete se brzo smiriti. Duboko udahnite kroz nos, koristeći dijafragmu (zvano "trbušno disanje") i polako izdahnite kroz usta. Vrijeme izdisaja trebalo bi biti približno dvostruko duže od vremena udisaja.
3. Možda ćete morati s nekim podijeliti svoje osjećaje. U tom slučaju pazite da vaše dijete slučajno ne čuje za vaše strahove i iskustva kada o njima pričate drugima.
4. Odmah nakon što ste se smirili, odvedite dijete na sigurno mjesto i smirite ga.
5. Održavajte fizički kontakt s djetetom – zagrlite se, sjednite u krilo. Uvjerite ga da ga vi i ostali odrasli nećete ostaviti i da ćete ga zaštititi, da je opasnost prošla i da mu se ništa loše neće dogoditi. Nemojte se umoriti objašnjavajući da je sve gotovo, da sada nema opasnosti. Pobrinite se da vas dijete čuje i razumije.
6. Priznajte djetetove osjećaje, dajte mu priliku da ih izrazi na bilo koji način – plačite, pokažite agresiju, budite tužni, smrznite se. Objasnite da se ljudi, kada se dogode strašne stvari, osjećaju vrlo emotivno i da je to potpuno normalno. Svatko može postati ljut, tužan ili očajan. Morate malo pričekati dok vam ne bude lakše.
7. Jasne informacije o tome što se događa, izražene u njemu razumljivom obliku, pomoći će smanjiti razinu tjeskobe i stabilizirati stanje djeteta. Nakon svake rečenice promatrajte njegovu reakciju i strpljivo odgovarajte na pitanja, čak i ako vam se čine glupa ili se ponavljaju mnogo puta. Izbjegavajte detalje koji bi mogli biti zastrašujući.
8. Naglasite ukupnu koheziju i snagu. Recite im da je ono što se dogodilo bilo strašno i da ćete vi i ostali odrasli učiniti sve da se to više ne dogodi i da ljudi žive u sigurnijem svijetu. Na primjer: “Mnogi odrasli sada rade sve zajedno za našu sigurnost i spremni su nas zaštititi.”
Povratak u normalan život bit će postupan
Ako vaše dijete razmišlja o traumatičnom događaju kojem je svjedočilo kroz igru ili crtež, pokušajte uključiti pozitivne elemente. To može biti, na primjer, pojava superheroja kako bi se beba osjećala sigurno.
Naglasite da ste se snašli u situaciji, da je dijete snažno i hrabro, poput superheroja, da ste sada sigurni. Ponudite da nacrtate drugu sliku – pobjedu dobra nad zlom.
Ako ima noćne more, objasnite razliku između snova i jave, recite da se to ponekad dogodi nakon teškog događaja, ali onda će proći. Nakon sna dolazi novi dan u kojem nema opasnosti.
Ne dopustite da itko posrami ili kritizira vaše dijete kada se boji, plače ili ima regresivne simptome: urinarnu inkontinenciju, želju da se mazi s vama. Najvjerojatnije je to privremeno i uskoro će nestati.
U prvim tjednima nakon ozljede pokušajte dijete držati podalje od stvari koje mu mogu izazvati neugodna sjećanja. U isto vrijeme, pokušajte osigurati da vaše dijete ima više pozitivnih interakcija s prijateljima i obitelji u svom životu.
Fotografija: Collection/iStock