Od prvog osmijeha do prvih pokušaja hodanja, roditelji s ponosom gledaju kako beba prelazi jednu razvojnu fazu za drugom i doživljava radost. A onda se dijete odjednom pretvori u stvorenje koje je sposobno sisati kamenje i skupljati smeće po ulici, stavljati ga u usta, lupati glavom o zid ili dirati intimne dijelove tijela na javnim mjestima. Naravno, roditelji se brinu: Jesu li te navike normalan dio razvoja ili je vrijeme da se počnu brinuti? U većini slučajeva te i druge manifestacije načini su istraživanja svijeta, samoumirivanja i pokušaja kontroliranja situacije. No, vrijedi znati zašto se pojavljuju, kada nestaju i u kojim situacijama se smatraju dijelom kompleksa simptoma poremećaja u razvoju djece.
Tehnike samosmirivanja za djecu
Ovo nije tako rijedak fenomen – beba se sama pokušava smiriti i to na načine koji nisu baš poznati svijetu odraslih. Razne metode samoumirivanja uključuju sisanje prstiju (jednog, dva, kao i obično), dudu, grickanje noktiju, stavljanje u usta dijelova odjeće, igračaka, uglova deka i drugih predmeta kojima nije mjesto u ustima.
Prst ili duda u ustima izgledaju prilično simpatično i skladno u dojenčadi, ali gube svoju draž kako djeca rastu. A što je dijete starije, dječji stomatolog može imati više potraživanja zbog deformacije zuba uzrokovane navikom sisanja prstiju i predmeta.
Osim prstiju i prilično čistih kućanskih potrepština, u dobi između 12. i 24. mjeseca u usta mogu dospjeti i končići otrgnuti s otirača, opušci, komadići cigli, hrana za kućne ljubimce i ostalo što nije posve pogodno za sisanje. To je, začudo, normalna pojava, iako treba izbjegavati da prljavština uđe u usnu šupljinu. Bebe, unatoč svojoj reputaciji izbirljivih jela, stavljaju sve u usta kako bi istražile.
Druga metoda koju djeca koriste kada im je dosadno, umorna ili loše raspoložena je ljuljanje tijela. Ritmički pokreti tijela naprijed-natrag pomažu vam da se opustite i preusmjerite pažnju, podsjećajući na boravak u majčinom trbuhu tijekom trudnoće i ljuljanje u naručju ili u kolijevci tijekom djetinjstva. Ova normalna i prihvatljiva metoda ponekad se nadopunjuje ili pretvara u ritmičko lupkanje glavom o zid, ogradu krevetića ili pod. Promatrati ovu radnju prilično je teško: unatoč činjenici da praktički nema zabilježenih slučajeva da si beba na taj način nanese bilo kakvu štetu, roditelji strahuju od ozljeda i posljedica te na krevetić pričvršćuju meku presvlaku ili na pod postavljaju tepih, što je sasvim razumno.
U pravilu, situacijske manifestacije takvih metoda samoumirivanja nestaju najkasnije nakon 3 godine.
Kada navike postaju znak upozorenja?
- Dugotrajno ljuljanje tijela sa slabim odgovorom na pokušaje odvraćanja pažnje.
- Jaki udarci glavom u zid, teško samoozljeđivanje.
- Jedenje nejestivih predmeta, posebno u kombinaciji sa znakovima kao što su usporeni razvoj govora, poremećeni kontakt s roditeljima i drugom djecom u obitelji.
Ritual, navika ili “opsesija”?
Dijete, baš kao i njegovi roditelji i drugi predstavnici svijeta odraslih, može imati svoje sklonosti i rituale, pomažući sebi da stekne samopouzdanje određenim slijedom događaja i saznanjima o tome što će se sljedeće dogoditi. Stoga je sasvim prirodno da dijete od godinu ili dvije zahtijeva određene dnevne rutine, na primjer, da pije samo sok od jabuke nakon doručka ili da obavezno posloži sve prikolice prije spavanja. A često je dovoljno i sitno kršenje rituala, na primjer, pokušaj obrisati bebu nakon večernjeg kupanja ručnikom pogrešne boje, da se frustracija pretvori u veliko ogorčenje i nasilnu histeriju.
Često je to samo privremena pojava, koja se pojačava tijekom promjena u uobičajenoj dnevnoj rutini, s večernjim umorom ili početkom bolesti. Nema alarmantnih znakova da je beba navikla stavljati igračke u određenom redoslijedu uz krevet i zahtijeva da ih ne dira do jutra.
Kada rituali postaju znak upozorenja?
- Rituali toliko okupiraju dijete da ga ometaju u jelu, spavanju i drugim aktivnostima.
- Igračke i drugi predmeti raspoređeni su određenim redoslijedom, ali se dijete s njima tijekom dana ne igra ni na koji drugi način.
- Bilo koji opsesivni rituali u kombinaciji s niskim komunikacijskim vještinama koje ne odgovaraju dobnoj normi. Čini se da dijete živi u svom zatvorenom svijetu.
Istraživanje tijela i roditeljska anksioznost
Budimo iskreni: bebe su sposobne dohvatiti prstima i dotaknuti sve na svom tijelu (i tijelima drugih ljudi). Dijete čačka nos najčešći je prizor. Grabljenje raznih nazalnih blaga i olakšanje od škakljanja u kombinaciji sa zabavnim osjećajima privlače milijune sitnih prstića u nosne prolaze. Što uraditi?
Potaknite dijete da koristi rupčiće i salvete, pratite vlažnost zraka u kući kako biste spriječili pojavu kora na sluznici, naučite ga da ispere nos vodom i… ne brinite. Usađivanje lijepog ponašanja jedino je što odraslom čovjeku može smetati u takvoj situaciji.
Također je prirodno, iako se odrasli često ne slažu s tim, da bebe istražuju i dodiruju svoje intimne dijelove. Većina djece brzo prolazi kroz ovu fazu i zaboravlja sve do adolescencije, ali prilično značajan dio djece prima ugodne osjećaje od dodira i pokušava ih ponoviti.
Ako pedijatar uvjeri da dijete nema znakova alergijskih reakcija, iritacije ili upalnih procesa na genitalijama koji uzrokuju svrbež i želju za dodirom, tada je glavna metoda objasniti djetetu: takvo dodirivanje ne smije se dogoditi u prisutnosti djeteta. drugih ljudi i na javnim mjestima. Možda će povećanje tjelesne aktivnosti također uspješno odvratiti pažnju djeteta i dati roditeljima priliku da ne brinu o "lošoj" navici.
Kada navike dodirivanja postaju znak upozorenja?
- Ako dijete previše voli dodirivati dijelove tijela nauštrb drugih aktivnosti – igre, šetnje, čitanja, potrebno je konzultirati stručnjaka.