Prije nekoliko desetljeća neurolozi su počeli ozbiljno govoriti o posebnom stanju djece školske dobi – sindromu hiperaktivnosti, često u kombinaciji s poremećajima pažnje i pamćenja. Danas se roditelji sve više obraćaju stručnjacima sa sličnim problemima koji stvaraju poteškoće u odgoju djeteta, njegovoj socijalnoj prilagodbi i školovanju. Uzroci ovog stanja nisu u potpunosti utvrđeni i njegova je procjena često subjektivna, ali je već dokazan utjecaj stresa i napora, razvojnih karakteristika i drugih čimbenika.
Nova dijagnoza kod djece ili pretjerana dijagnoza?
Danas se hiperaktivnost, koja se često kombinira s poremećajem pažnje, u neurologiji već smatra dijagnozom, pa se poduzimaju čak i terapijske mjere za ispravljanje tih stanja. No, ne slažu se svi da su aktivna i aktivna djeca loša, ništa manje alarmantno nije ni kada su djeca letargična i neaktivna. Stoga se o takvoj dijagnozi kod djece vode rasprave ne samo među roditeljima i učiteljima, već i među liječnicima. Naravno, postoje situacije kada je takva dijagnoza sasvim opravdana, a djeca trebaju korekciju pažnje i pamćenja, kao i pretjeranu aktivnost koja ih ometa. Ali ima i pogrešnih dijagnoza kod aktivne, ali potpuno zdrave djece. Osim toga, nekorektno je o tome govoriti prije navršenih 6-7 godina, kada djeca prolaze kroz razdoblje odrastanja i dobne krize, tijekom kojih se njihovo ponašanje može promijeniti. Osim toga, također je važno uzeti u obzir karakteristike temperamenta i sustav odgoja djeteta u obitelji.
Danas sindrom nazvan ADHD (poremećaj pažnje i hiperaktivnosti) više nije neurološki problem. Djeca s ovim stanjem poučavaju se u redovnoj školi, što dovodi do problema s njihovim akademskim uspjehom i poteškoća s disciplinom. Bez promjene u pristupu odgoju djeteta, kako od strane samih roditelja, tako i od strane učitelja, takva djeca u budućnosti mogu razviti probleme u socijalizaciji.
Utjecaj stresa na formiranje dijagnoze
Prema znanstvenicima, ovaj sindrom nastaje kao posljedica poremećaja u retikularnoj formaciji, posebnom dijelu mozga koji je odgovoran za motoričku aktivnost s pažnjom. Nema organskih poremećaja, struktura moždanog centra nije poremećena, ali postoje funkcionalna odstupanja u njegovom radu, nedosljednost djelovanja. Pretpostavlja se uloga nasljeđa, obično u obitelji ima starijih osoba koje su imale slične probleme u djetinjstvu, no ne mogu se isključiti infektivni i traumatski utjecaji, kao ni stres – fizički i emocionalni. Često se takav sindrom u djece kombinira s manifestacijama neuroza (tikovi, urinarna inkontinencija) i noćnim strahovima i opsesijama. Vjeruje se da je korijen problema manjak dopamina, neurotransmitera koji prenosi impulse inhibicijskim neuronima. Tijek takvog procesa je kompliciran prisutnošću loših navika među članovima obitelji, oštrim odgojem djeteta ili stalnim psihičkim stresom. Retikularna formacija je ta koja prije svega trpi negativne utjecaje, jer je ona svojevrsni filter koji razdvaja važnost informacija i radnji prema stupnju njihove važnosti.
Zašto pate pažnja i pamćenje?
Ako dijete doživi akutni stres ili je stalno izloženo prekomjernim negativnim čimbenicima, najveće opterećenje pada na zonu retikularne formacije. Pohranjuje nove podatke, pomaže u procesu učenja, odvaja sve primljene podatke, sortira ih prema stupnju važnosti i potrebi za trenutnim razumijevanjem i obradom. Odnosno, zahvaljujući njemu se formiraju djetetova pažnja i pamćenje, izdvaja važne od stotina dolaznih podataka i pomaže da se na njih koncentriraju do potpunog završetka. U pozadini ADHD-a, ova uloga retikularne formacije je djelomično izgubljena, zbog čega pate pažnja i pamćenje, kao i aktivnost djece, a mijenja se filtriranje informacija po važnosti i dosljednost njihove asimilacije. Kao rezultat toga, dijete ne može asimilirati protok informacija, jer ne može izdvojiti ono glavno iz njega, skačući s jedne stvari na drugu. Sukladno tome, sa smanjenjem pažnje, pamćenje se uvijek pogoršava, dijete je stalno pretjerano uzbuđeno i nemirno, do razdražljivosti i agresije.
Problem s odgojem djeteta ili bolest?
Ljudi često brkaju prisutnost ADHD-a kod djece i osobitosti odgoja djeteta, kada mu je sve dopušteno i nema ograničenja i zabrana. Stoga se dijagnoza mora postaviti zajedno s psihologom, a ne samo tijekom neurološkog pregleda i uz prisutnost tipičnog ponašanja. Ova je dijagnoza još uvijek vrlo nova, a često i sami stručnjaci još uvijek teško povlače granicu gdje je riječ o nepravilnom odgoju djeteta, a gdje o neurološkom problemu. Vizualno je nemoguće uočiti probleme retikularne formacije, manifestiraju se funkcionalno, a kriteriji za postavljanje dijagnoze su u određenoj mjeri subjektivni i temeljeni na mišljenju i iskustvu liječnika. Često je problem nepravilan odgoj djeteta, kada starija generacija sve mazi i dopušta, a roditelji uvode puno zabrana i ograničenja.
Uloga roditelja u utvrđivanju ADHD-a
Često se o dijagnozi govori kada roditelji shvate da se čak i pravilnim odgojem i aktivnostima s djetetom, kompetentnim pristupom organiziranju odgojno-obrazovnog procesa i svim nijansama, djetetovo ponašanje i njegova dezinhibicija ne mogu prevladati i ometaju život bez roditelja. samo obitelj, nego i samo dijete.dijelovi društva. Ako ne žele komunicirati i igrati se s djetetom koje juri kao uragan i nikome ne da mira, smeta drugoj djeci i roditeljima, pa i samom tome pati – onda je to problem. Stoga je problem ADHD-a posebno akutan u školi; roditelji čuju komentare učitelja o djetetovom ponašanju i njegovom školskom uspjehu, a sve to zajedno omogućuje im zaključak da problemi postoje i da ih je potrebno riješiti. U tom slučaju najsigurnije bi bilo otići psihologu, a ako se potvrde strahovi roditelja, neurologu na liječenje.