Nažalost, ni odrasli ni djeca nisu imuni od bolesti bubrega. A česte su situacije kada je pacijentu potreban složen, ali spasonosan zahvat koji će pomoći tijelu da očisti krv od toksina – dijaliza. Roditelji, čuvši od liječnika o potrebi takvog liječenja, ponekad padnu u stupor i ne znaju kako dalje. Stručnjaci iz vodećih dječjih medicinskih ustanova u glavnom gradu danas će govoriti o tome kako dijaliza djeluje kod djece, kako odabrati pravi format postupka, hoće li se život obitelji mnogo promijeniti, može li dijete ići u školu i putovati: anesteziolog – resuscitator, zamjenik glavnog liječnika za anesteziologiju – reanimatologiju, Morozovskaya Dječja gradska klinička bolnica, doktor zdravlja, Alexander Nikolishin i nefrolog najviše kategorije, kandidat medicinskih znanosti, voditelj odjela, Odjel dječje gradske kliničke bolnice nazvan. . N.F. Filatova DZM" Alexander Kovalchuk.
Što je dijaliza?
Aleksandar Nikolišin:
Dijaliza je metoda liječenja akutnog i kroničnog zatajenja bubrega. Ovo je postupak koji doslovce nadomješta funkciju bubrega – uklanja višak vode i toksina iz tijela, filtrira otpadne tvari.
Koje vrste dijalize postoje?
Aleksandar Nikolišin:
Postoje dvije vrste ovog postupka: peritonealna dijaliza i hemodijaliza.
S peritonealnom dijalizom, pročišćavanje krvi se provodi u trbušnoj šupljini – kroz kateter se ulijeva posebna otopina. Toksini i višak tekućine iz krvi prolaze kroz vlastiti filtar – peritonealnu membranu i zatim se uklanjaju kroz kateter. Kod ove vrste dijalize kateter je stalno u trbušnoj šupljini.
Tijekom hemodijalize, čišćenje od štetnih tvari događa se izvan tijela – pomoću uređaja "umjetni bubreg" na posebnoj membrani. Krv se uzima iz tijela, pročišćava i vraća natrag.
Hemodijalizu provodi samo educirano medicinsko osoblje u zdravstvenoj ustanovi.
Peritonejska dijaliza provodi se kod kuće. Ovo nije jednostavan proces, ali roditelji će, nakon što savladaju tehniku, moći sve učiniti ispravno i bez grešaka.
Kod hemodijalize pacijent mora provesti oko 12 sati (tri puta tjedno po 4 sata) u dijaliznom centru uz pomoć posebne medicinske opreme. Peritonejska dijaliza je dnevni postupak, traje 10-14 sati, može se provoditi danju ili noću, prema želji bolesnika, uz dogovor s liječnikom.
Aleksandar Kovalčuk:
Ako trebate prijeći na dijalizu što je brže moguće, tada liječnici najčešće odabiru peritonealnu dijalizu za djecu, budući da je organiziranje pristupa peritonealnoj dijalizi (ugradnja katetera) prilično jednostavna kirurška intervencija, nakon koje možete odmah započeti s postupkom. Ako hemodijalizu treba odmah započeti, tada postoji privremena opcija dijaliznog postupka kroz posebno instaliran tunelski kateter u središnje krvne žile. Potrebno je oko mjesec dana da se formira fistula (spoj između dviju krvnih žila) neophodna za kroničnu hemodijalizu.
Kada je djetetu potrebna dijaliza?
Aleksandar Kovalčuk:
Akutno zatajenje bubrega (kada bubrezi mogu doslovno odjednom prestati raditi) može biti uzrokovano mnogim vrstama bolesti: sistemskim, nefrološkim, urološkim, imunološkim bolestima koje negativno utječu na funkciju bubrega.
Većina pacijenata se prilično dobro oporavi od ovog stanja. No, netko se, nažalost, ne može nositi, au ovom slučaju govorimo o razvoju kroničnog zatajenja bubrega . Brzina progresije zatajenja bubrega kod svakoga je drugačija, ali bolesnici ne osjećaju uvijek niti prepoznaju razvoj bolesti. Moguće je da se samo tijekom pregleda kod nefrologa zabilježe neke abnormalnosti. Što prije identificiramo problem, to bolje. Prevencija komplikacija zatajenja bubrega uključuje korekciju lijekova, prehranu i poseban način života.
Ako bolest napreduje i nastupi četvrti stadij kroničnog zatajenja bubrega, tada se bolesnik psihički priprema za dijalizu. I već u petoj fazi, tijelu je potrebno pomoći bez greške, ovdje ne možete bez dijalize.
Aleksandar Nikolišin:
Postoje situacije kada je djetetu indicirana transplantacija bubrega. Dok traje potraga za donorom, potrebna je kronična nadomjesna terapija. Takav se bolesnik šalje u centar za dijalizu, gdje ga liječe kirurzi, anesteziolozi, reanimolozi i nefrolozi koji provode hemodijalizu.
Razlikuje li se dijaliza kod odraslih od pedijatrijske dijalize?
Aleksandar Kovalčuk:
Sama dijaliza se tehnički ne razlikuje kod djece i odraslih, jer se liječenje temelji na istom principu. Zadaća dijalize je očistiti tijelo od viška vode, natrija i otrovnih tvari – a njih u našem tijelu ima više od stotinu. Sam proces čišćenja tijela prilično je ugodan, zahvaljujući razvoju dijaliznih tehnologija posljednjih godina. Naravno, ono što se najviše razlikuje je percepcija postupka. Odrasli su psihički pripremljeni za dijalizu, ali djeci je teško objasniti da je liječenje neophodno. Nagovoriti dijete da nekoliko sati leži na jednom mjestu prilično je teško i za roditelje i za medicinsko osoblje. Stoga je vrlo važno da roditelji pruže pomoć – odvrate bebu, razgovaraju, igraju se.
Kako liječnik određuje koju će vrstu dijalize propisati djetetu?
Aleksandar Kovalčuk:
To je zajednička odluka liječnika i roditelja. Deseci su čimbenika koji utječu na izbor metode liječenja – kako na strani liječnika tako i na strani pacijenta.
Događa se da dijete ima stroge kontraindikacije za, recimo, hemodijalizu. U tom slučaju propisana mu je peritonealna dijaliza. I obrnuto.
Ako govorimo o peritonejskoj dijalizi, onda članovi obitelji mogu liječiti dijete. Postavljaju se mnoga pitanja: "Tko će izvesti zahvat?", "Je li moguće stvoriti sterilne uvjete?" (ako ih nema, vrlo je vjerojatan razvoj peritonitisa) itd.
Ponekad je pacijentovoj rodbini lakše povjeriti postupak dijalize medicinskom osoblju. Peritonejska dijaliza omogućuje djetetu aktivniji životni stil, a hemodijaliza ga više veže za jedno određeno područje gdje su dijalizni postupci mogući.
Mnogo toga ovisi o regiji: na primjer, neke regije su dovoljno opremljene centrima za dijalizu, ali tamo peritonealna dijaliza uopće nije razvijena.
Za neke pacijente peritonejska dijaliza nije prikladna s estetskog gledišta. Ponekad je to prioritet mladim djevojkama koje se ne žele pojaviti na plaži s cjevčicama u trbuhu.
Je li dijaliza bolna?
Aleksandar Kovalčuk:
Sam proces čišćenja je bezbolan – to se odnosi i na peritonealnu dijalizu i na hemodijalizu. Međutim, postoje neki neugodni trenuci. Na primjer, za provođenje postupka hemodijalize potrebno je stvoriti fistulu – vezu između vene i arterije kroz koju će se osigurati vaskularni pristup. Nakon što se formira fistula, počinju je bušiti iglama – a to je, naravno, bolno.
Ne postoji akutna bol povezana s peritonealnom dijalizom. Ali opet, može doći do nelagode. Povezani su s transplantacijom peritonealnog katetera. Tjelesnu nelagodu ponekad uzrokuje ulijevanje otopina za dijalizu u trbušnu šupljinu. I naravno, bol je neizbježna kada se pojave komplikacije.
Koje su komplikacije dijalize?
Aleksandar Kovalčuk:
Činjenica je da se tijekom dijalize, osim toksina, uklanjaju i korisne tvari. Bubrezi imaju mnoge važne funkcije koje prestaju raditi. Na primjer, bubrezi potiču proizvodnju crvenih krvnih stanica, održavaju volumen vode i elektrolita (soli) te sudjeluju u metabolizmu kalcija i fosfora. Oni također proizvode hormone.
Ako roditelji ne zabilježe komplikacije, mogu se pojaviti popratne bolesti. Na primjer, teška anemija. Ili ako se pacijentu s kroničnim zatajenjem bubrega dijagnosticira arterijska hipertenzija, a on preskoči uzimanje lijekova, tada se stopa početka faze dijalize značajno povećava.
Svi su organi usko međusobno povezani. Nedostatak jednog narušava ravnotežu u tijelu. Ako je moguće, trebali bismo obnoviti sve veze.
Je li dijaliza dugotrajna?
Aleksandar Kovalčuk:
Važno je razumjeti da su i peritonejska dijaliza i hemodijaliza najčešće faza pripreme djeteta za transplantaciju. Peritonealna dijaliza ne može raditi na neodređeno vrijeme, u prosjeku je 4-5 godina – u nedostatku ozbiljnih komplikacija. Ljudi žive 20-30 godina na hemodijalizi, iako i ova metoda ima komplikacije povezane s trošenjem krvnih žila i ograničenim brojem vaskularnih pristupa.
Kako je dijete na dijalizi? Kako se mijenja život njegove obitelji?
Aleksandar Kovalčuk:
Na sreću, mnogo je manje djece kojoj je potrebna dijaliza nego odraslih. Stoga liječenje tako male skupine nije tako teško. Od trenutka otkrivanja bolesti, djeca se registriraju u klinici, ako postoji nefrolog, ili se dodjeljuju nefrološkim centrima. Postupak dijalize provodi se prema obveznom zdravstvenom osiguranju.
Mali pacijent na dijalizi također ima određena ograničenja, ali općenito može živjeti punim životom. Čak se baviti sportom i putovati.
Ako se pacijent na hemodijalizi preseli u druge gradove, potrebna je komunikacija između dijaliznih centara – obično s tim nema problema.
Roditelji su dobro upoznati sa svim preporukama za život djeteta na hemodijalizi: praćenje tjelesne težine i krvnog tlaka, njegovanje fistule, vaskularne proteze ili katetera, redovito uzimanje lijekova, strogo pridržavanje dijete pod nadzorom roditelja, obavještavanje medicinskog osoblja o svim nuspojavama između postupaka.
Dijete ne shvaća uvijek da je bolesno, pa ga je potrebno stalno pratiti. Usput, ovo ima svoju prednost: kod djece se psihosomatski faktor bolesti ne uključuje tako često.
Trebam li reći drugima za bolest svog djeteta? Na primjer, profesori u školi?
Aleksandar Kovalčuk:
Da, ovo svakako treba reći. Dijete ima ograničenja u prehrani, tjelesnoj aktivnosti i načinu života općenito. Učitelji ili skrbnici trebali bi ovo znati: mala djeca mogu raditi stvari koje ne bi smjela. Učitelji moraju osigurati da nema odstupanja i da se poštuju ograničenja.
Između dijaliznih tretmana nakupljaju se toksini. Povećava žeđ. Stoga je važno da rođaci strogo kontroliraju režim pijenja malog pacijenta i isključe nekontrolirani unos velikih količina tekućine.
Svi oko djeteta i, naravno, njegovi roditelji moraju shvatiti da su oni i liječnici jedan tim. Ishod liječenja često ovisi o koheziji njihovih postupaka.
Vrlo je važno da su mama i tata uvijek u kontaktu s liječnikom i mogu, primjerice, poslati fotografiju i brzo postaviti pitanje stručnjaku.