Roditelji znaju koliko je važno odgajati svoje dijete da bude samostalno i trude se učiniti sve kako bi ga pripremili za odraslu dob. No pokazalo se da ne razumiju svi kako izgleda stvarna neovisnost i na koje se načine ona može njegovati. Zamolili smo Elizavetu Davydovu, izvanrednu profesoricu Odsjeka za diferencijalnu psihologiju i psihofiziologiju Moskovskog državnog sveučilišta za psihologiju i obrazovanje, da razjasni ovo pitanje.
1. Neovisnost svatko shvaća na svoj način
Svi roditelji žele da im dijete bude samostalno, ali pritom samostalnost svatko shvaća na svoj način. Prava samostalnost djeteta ne odgovara uvijek odrasloj osobi, pa ono što obično postižemo od djece je tzv. kontrolirana neovisnost: odrasla osoba želi da dijete samostalno radi ono što njemu, roditelju, treba. Kako drugačije? Uostalom, dijete još ne može učiniti sve samo da nam rezultat odgovara.
Naš zadatak je pružiti djetetu mogućnost samostalnosti, uzimajući u obzir mnoge čimbenike. Situacije u kojima je roditelj spreman dopustiti djetetu da samostalno djeluje ovise o dobi, individualnim karakteristikama, njegovim sposobnostima i zoni proksimalnog razvoja te primjerima koje opaža u obitelji. Ako, na primjer, u obitelji postoji starije dijete, tada se mlađem može povjeriti neke radnje bez obuke, jer je već vidio kako se starije ponaša u takvim situacijama.
Ako nije imao takav primjer, a mi kažemo: "Uradi to sam", bez objašnjenja ili pokazivanja bilo čega, tada dijete najvjerojatnije neće uspjeti. Pritom će osjetiti svoj neuspjeh, pogotovo ako mu kažemo: “E, vidiš, nije išlo. To znači da još niste spremni za neovisnost.”
Često je dvojako shvaćanje samostalnosti prisutno u odnosu roditelja i djeteta od samog početka. Iz straha da se dijete neće snaći u zadatku, prividno mu dopuštamo da nešto učini samo, a zapravo dajemo pseudoizbor. Svaki put pokušavamo postići rezultat koji nam je potreban, djelujući prema formuli: "Slobodni ste učiniti kako sam rekao."
2. Za samopouzdanje je potrebno vrijeme.
Da bi se dijete naučilo samostalnosti, odrasli trebaju uzeti u obzir njegove stvarne mogućnosti i adekvatno procijeniti situaciju. Često dijete može nešto učiniti samo, ali ne u vremenu koje mi imamo. Može sam pojesti juhu, ali ne za 5 minuta. I tu odluka ostaje na roditelju.
Bolje je ne zahtijevati neovisnost u slučajevima kada nema vremena čekati rezultat; bilo bi ispravnije dati mali zadatak koji će dijete samo obaviti, a ostalo pomoći ili čak učiniti samo, glavno je da je ova situacija stvarno opravdana okolnostima.
Ako nam se ne žuri u kliniku, već smo odlučili samo prošetati, možemo djetetu dati priliku da samo odabere odjeću i obuče se. Može se dogoditi da do šetnje i ne dođe, ali dijete će steći dragocjeno iskustvo: vidjet će posljedice svojih postupaka (sporo se obuklo, pa nije ostalo vremena za šetnju) i izvući vlastite zaključke. .
Naravno, djetetu ne možemo osigurati samostalnost i slobodu izbora u svim okolnostima, niti mu je to potrebno. Jedan od glavnih problema roditelja je bacanje iz jedne krajnosti u drugu: ili permisivnost ili potpuna kontrola. Odgovorne odrasle osobe doista trebaju globalno upravljati situacijom, ali pritom identificirati “prozore” potpune neovisnosti – odnosno trenutke u kojima su spremni prepustiti djetetu pravo odlučivanja.
3. Neovisnost ne isključuje pomoć i zajedničko djelovanje
Jedino što roditelj mora pružiti djetetu je mogućnost da zatraži pomoć ako je potrebno. Ako dijete pita: “Kako to učiniti?”, to nije odbijanje samostalnosti, već njegov način donošenja odluke.
Odlukom da mu je potrebna pomoć, dijete pokazuje zrelost: shvatilo je što mu točno sada treba. Što roditelji trebaju učiniti u ovom slučaju? Zamolite dijete da specificira zahtjev: "Što točno trebate – objasnite, pokažite, provjerite?"
Pomoć roditelja neće vas lišiti neovisnosti: na taj način dijete učite različitim načinima postizanja cilja, svjesnog postavljanja ciljeva. Postoji mnogo različitih načina da se pomogne djetetu, ali roditelji koriste vrlo malo opcija i zanemaruju nijanse.
Što više različitih tragova pružimo, to ćemo više diferenciranih zahtjeva od djeteta primati u budućnosti. Nakon nekog vremena moći će jasno formulirati što mu točno treba.
Želimo da dijete nauči djelovati samostalno, ali to neće naučiti samo. Suradničke aktivnosti idealno su sredstvo poučavanja neovisnosti. Majka, na primjer, crta ili pravi aplikaciju s djetetom, a ono vidi kako joj nešto ne ide, kako ona po deseti put izbriše crtež ili baci papir i počne ispočetka. Prvo mjeri, a zatim kroji, skicira, ispravlja i pojašnjava detalje. Upravo su to načini postizanja ciljeva koje dajemo djetetu, ne odozgo, ne mentorski, nego neposredno, neposredno, u uvjetima realnog zadatka.
4. Povjerenje rađa odgovornost
Ako smo djetetu dali izbor i slobodu djelovanja, onda moramo prihvatiti rezultat. Nije važno o čemu se radi: dijete mora proći cijeli put od početka do kraja i samo pronaći odgovore. U protivnom će dijete osjetiti našu nepoštenost, izgubiti povjerenje u odrasle i sljedeći put će nam se jednostavno pokušati ugoditi ili će sasvim odustati. U tom slučaju neće steći nikakvu neovisnost.
Kada roditelj doista namjerava sinu ili kćeri dati samostalnost, mora unaprijed prihvatiti djetetov izbor, postupak i odluku, a pritom biti spreman pomoći. Često se dijete trudi, trudi, radi nešto na svoj način, a mi mu kažemo: „Ne, ne možeš ti to još sam. Daj da ga izrežem, a ti zalijepi." I vraćamo pruženu priliku. Ovakav pristup samo šteti razvoju samostalnosti.
5. Nitko nije otkazao trening
I naravno, ne zaboravimo stari dobri trening. Nažalost, toliko smo u žurbi da smo prisiljeni puno toga učiniti “iz prve” i odmah procijeniti rezultat. To je nedopustivo za dijete. Mora imati priliku "vježbati" nove vještine.
Dok je dijete malo, to se događa samo po sebi – ne radi se samo o tome da djeca vole uvijek iznova raditi jedno te isto. Ali što je dijete starije, to je manje takvih prilika.
Djetetu se stalno nude novi i novi zadaci, ono jednostavno nema vremena za usavršavanje u naučenom. Ne navikava se pokušavati, ne nastoji biti bolji, jer se želi brzo prebaciti na nešto novo.
Ali u odrasloj dobi nije dovoljno izraziti želju da sam riješiš problem, moraš i dokazati da si ga sposoban riješiti, da ti se može vjerovati da ćeš ga riješiti. Upravo svjesno treniranje pomaže nositi se s djetetovom sklonošću izbjegavanja poteškoća, što roditelji lako opravdavaju riječima: “On jednostavno nije zainteresiran.”
Glavni neprijatelji neovisnosti: nedosljednost, neiskrenost, podcjenjivanje i precjenjivanje rezultata, kategoričnost. Budite oprezni, uočite klice neovisnosti, zaštitite ih, dajte im vremena da ojačaju. U razvijanju samostalnosti podjednako su štetni žurba i kašnjenje.
Fotografija: Collection/iStock