Dijete u obitelji je mala osoba koja u potpunosti ovisi o roditeljima. Ta je ovisnost za njega vitalna. Uz pomoć emocionalne veze s majkom i ocem ili figurama koje ih zamjenjuju, djeca uče živjeti u obitelji i društvu – komunicirati, graditi odnose, svađati se i miriti, voljeti, izražavati negativne osjećaje.
Odgojni procesi mogu natjerati roditelje na razmišljanje o tome kakvo bi njihovo dijete trebalo, a kakvo ne bi trebalo biti, na temelju očekivanja, psihološke klime i karaktera majke i oca. Razmišljanje o tome važno je i korisno kako bismo uvidjeli resurse za razvoj dječje osobnosti i spriječili moguće rizike.
Što bi u manifestaciji i karakteru djeteta trebalo izazvati uzbunu kod odraslih, opisano je u ovom članku.
Kome dijete sliči?
Kada roditelji razmišljaju o tome kakvo je njihovo dijete po karakteru – mama, tata, baka ili djed – to budi određena očekivanja, a možda i strahove. Oni možda ne žele da im djeca budu kao netko od njihovih rođaka, ili, naprotiv, nastoje razviti u njima one osobine ličnosti koje ih privlače i koje će, kako misle, biti korisne za djecu.
Ovakav stav otežava odgojni proces i komplicira odnos s djecom. Dijete se rađa kao zasebna ličnost, s jedinstvenim skupom svojstava i karakternih osobina, a očekivati od njega nešto što mu po prirodi nije svojstveno znači oduprijeti se prirodnom razvoju psihe i tijela. Najbolje što roditelji mogu učiniti kada odgajaju dijete, osim ljubavi, pažnje i brige, jest stvoriti uvjete za potpuni razvoj osobina ličnosti i talenata koji su mu po prirodi svojstveni.
Stoga, kada odrasli vide da se dijete razvija u skladu sa svojim potrebama, da je njegova intelektualna razina primjerena njegovoj dobi, a da su njegove emocije izražene na pravovremen i konstruktivan način, ne moraju brinuti kakvo bi dijete još bilo kako bi odrastali sretni i zdravi.
Dijete ne bi trebalo patiti od mentalnih poremećaja
Što djeca nikako ne bi trebala biti? Pokazati ponašanje koje bi kod roditelja izazvalo strah za njihovo mentalno ili fizičko zdravlje. Prisutnost strahova – tame, samoće, ljudi, životinja i dr. – može ukazivati na prisutnost psihičke traume. Ako djeca noću vrište, ne dopuštaju odraslima da ih napuste dugo vremena, odbijaju jesti, njihovo opće stanje je depresivno, to je razlog da se "uzbunite", shvatite što je uzrokovalo takvo ponašanje i, možda, pokažite dijete psihologu.
Djeca ne bi smjela odbijati hranu do iznemoglosti, niti ispadati tako burno i često da normalna komunikacija u obitelji jednostavno prestane postojati.
Agresivne manifestacije kod djeteta također bi trebale upozoriti roditelje kada su izražene. Sva djeca se međusobno sukobljavaju, a to se može smatrati normalnim kada ne uzrokuju ozbiljne fizičke ozljede sebi ili drugima, uopće ne odbijaju komunikaciju, mijenjaju "ljutnju na milost" – to jest, mogu se jako svađati, ali onda isto tako brzo se pomirite i zaboravite na svađu i ponovno budite aktivni i veseli.
Dijete nikako ne bi smjelo biti toliko agresivno da se ne može nositi sa svojim emocijama – dovodi se do živčane iscrpljenosti vriskom i suzama, uništava i razbija stvari, ne može kontrolirati intenzitet ljutnje, ili se ozljeđuje – siječe ruke, čupa kosu.
Potisnuta agresija također ne bi trebala biti prisutna u životu djece. Obično se manifestira kada u obitelji djetetu nije dopušteno izražavati negativne osjećaje – plakati kada je povrijeđeno ili uvrijeđeno, braniti se i obraniti.
Roditelji moraju shvatiti da agresija, kao osjećaj, ima razloge i da se mora izraziti. Kad se to ne dogodi, ono se pristrano “odlijeva” u vanjski svijet – djeca mogu početi tući ili mučiti životinje, vrijeđati mlađe od sebe, “tiho” mrziti svoje roditelje i manipulirati njima. Da se to ne dogodi, ne možete zabraniti djetetu da se naljuti kada nešto u njegovom životu izazove taj osjećaj.
Prihvatiti dijete na bilo koji način i pomoći mu da se nosi sa stresom na učinkovite načine važan je dio roditeljstva koji roditelji moraju savladati.
Djeca ne bi trebala kršiti utvrđene granice
Kako bi se održao mir cijele obitelji i puni razvoj djeteta, odrasli trebaju postavljati pravila i granice u obitelji, a djeca ih ne smiju kršiti. To znači da čvrsto “ne” majke ili oca dijete treba shvatiti samo tako, a ne drugačije, a ne tražiti načine da manipulira roditeljima. U protivnom dijete postaje ranjivo, pogotovo ako je još predškolsko dijete, jer neće osjećati sigurnost i snagu odraslih.
Dijete ne smije biti usamljeno
Djeca se osjećaju usamljeno kada im obitelj ne pruža potrebnu pažnju ili podršku, nemaju razumijevanja, osuđuju se njihove navike, često se kritizira, a vrlo rijetko hvali. Možete razumjeti da takvo ponašanje odraslih djeci nanosi bol i pokušati to promijeniti ako roditelji shvate svu vrijednost komunikacije s djecom – iskrene, bezuvjetne, suosjećajne. Zbog užurbanosti i aktivnosti suvremenog života, majke i očevi ne mogu svojoj djeci uvijek posvetiti onoliko pažnje koliko im je potrebno. Tada to možete učiniti ne na temelju količine slobodnog vremena, već više na temelju kvalitete.
Zainteresirajte se za važne poslove vašeg djeteta: telefonom ili kod kuće za večerom, budite svjesni što voli, što privlači njegovu pozornost, što je novo naučilo. Pokušajte barem jedan slobodan dan u tjednu provesti zajedno i to onako kako dijete želi: neka to bude dugo planirana šetnja, zajednička igra, novi hobi ili samo zabavno čavrljanje ni o čemu. Na taj način dijete neće imati osjećaj da je samo u obitelji u kojoj su majka i tata.
Preporuke za roditelje
Kako bi roditelji mogli vidjeti da im djeca rastu sretna, da bolesti i poteškoće koje ih ponekad snađu ne postanu nesreća, trebali bi znati kakva točno djeca ne bi trebala biti.
Ne smiju biti nesretni jer odrasli ne mogu poboljšati obiteljske odnose. Djeca ne bi trebala preuzimati odgovornost za osjećaje drugih ljudi, posebno starijih. Djeca se ne bi trebala osjećati krivom što se mama ili tata nisu mogli suzdržati pa su ih nepravedno kaznili ili su se toliko naljutili da se sada osjećaju loše.
Za djecu je također štetno biti odrasli “izvan svojih godina” i ispunjavati odgovornosti drugih ljudi.
Dijete ne bi trebalo biti “način” roditeljima da očuvaju brak, “sredstvo” za međusobno manipuliranje. Takve uloge koje su djeca ponekad prisiljena igrati u obitelji čine ih nesretnima. Roditelji mogu pomoći svojoj djeci tako da pažljivo slušaju potrebe svoje djece, prihvaćaju ih i razumiju te rade na razvoju njihovih talenata.