Mnogi se roditelji suočavaju s problemom agresije u djetinjstvu. Obično se dijete s tim mora susresti u društvu – na igralištu ili u vrtiću. Prvi odnosi mogu biti teški, jer djeca još uvijek imaju poteškoća u objašnjavanju i ne znaju puno o pravilima komunikacije. Kako izaći iz takve konfliktne situacije? Čemu učiti dijete?
Zašto djeca pokazuju agresiju
Mnogi roditelji čak i sada nastavljaju govoriti svom djetetu koje je suočeno s agresijom: "Vratite uvrijeditelja." Jednostavno je razumjeti logiku njihova razmišljanja: svijet oko nas je surov, dijete se mora znati zaštititi. Koji je najbolji način za to? Udarite kao odgovor na udarac – neka počinitelj vidi da bi se sukob mogao osjećati loše i sljedeći put će se bojati uvrijediti. Naprednije roditelje privlači pedagoški aspekt: možda dijete agresor jednostavno ne razumije nelagodu koju uzrokuje drugoj osobi. Dobivši “kusur”, razmislit će o pravoj biti svojih postupaka i više se neće tako ponašati. Zvuči li sve super? Zapravo, nikako.
Mala djeca u početku ne pokazuju agresiju iz istih razloga kao odrasli. Dijete jednostavno još nije dovoljno socijalizirano. Čak ni ne razumije u potpunosti tko je ta druga osoba pored njega, a štoviše, nema pojma o ispravnim metodama komunikacije. Gurnuti ili udariti – to može biti spontana radnja koja uopće ne nosi sa sobom nagon za nanošenjem boli ili neugodnosti. Dijete je naviknuto tako manipulirati igračkama, ali jednostavno još ne zna kako i zašto treba učiniti stvari drugačije. Nema razloga da roditelji padnu u stanje šoka – beba je htjela uvrijediti mamu ili tatu! Nije želio ništa takvo, samo još nije naučio drugačije graditi odnose.
S vremenom se bebine socijalne vještine poboljšavaju. Iz osobnog iskustva uči što je bol, uči razumjeti bit odnosa s drugim ljudima, uči komunikaciju s njima učiniti ugodnijom. Ali taj proces ne ide brzo, i ne postaju sve značajke društvenog života djetetu očigledne i savršeno savladane. Dječje društvo prepuno je kritičnih situacija kada je i samoj djeci teško donijeti pravu odluku. Ponekad je agresija znak sumnje u sebe, beznađa ili prisutnosti ozbiljnih problema.
Teški odnosi sa sobom i svijetom
Lako je bilo uočiti da najčešće agresivna postaju djeca koja se nađu u ne idealnoj životnoj situaciji – ona koja imaju problema s komunikacijom, školskim uspjehom, djeca iz disfunkcionalnih obitelji i sl. Utjecaj negativnih okolnosti je očit, ali različit iz uobičajene percepcije "ono što je dobro u takvom okruženju može rasti". Dijete bira neispravan način ponašanja ne zato što posvuda oko sebe vidi samo nasilje i prijetnje. Samo što, pod stalnim pritiskom okolnosti, on nema resurse živčanog sustava da ispravno analizira situaciju i pronađe prihvatljiviji način djelovanja. Lakše je imenovati nego objasniti. Lakše je gurati nego tražiti.
Ako dijete izabere agresiju
Ako takvo dijete naiđe na uzvratnu agresiju – "predaju" – tada slijedi obračun po principu "tko je jači". To može biti opravdano kada su u pitanju odrasli, ali u dječjem društvu takvi sukobi uopće ne dovode do uspostave pravde, već samo do povećanja količine agresije u dječjem društvu. Čak i ako počinitelj izgubi, znat će da je izgubio jer je bio slabiji, a ne zato što je pogriješio kad je uopće odabrao nasilje. Uostalom, njegov protivnik je upotrijebio potpuno isto nasilje i pobijedio. Tako djeca dolaze do zaključka da je udarac i guranje općenito moguće, samo da je cilj vrijedan. Pa, onda je prepoznati svoj trenutni cilj kao vrijedan stvar tehnike za apsolutno svaku situaciju.
Roditelji bi trebali rješavati sukobe
Znači li to da dijete koje je zlostavljano treba samo ponizno izdržati i “okrenuti drugi obraz”, prema biblijskim zapovijedima? Nikako. Društvenu komunikaciju i vještine rješavanja sukoba potrebno je razvijati kao i svaku drugu vještinu i one su ono što treba zaštititi dijete. Ako je riječ o maloj djeci, sukobe trebaju rješavati odrasli u blizini. U vrtiću je to učitelj, u školi je to učitelj, a na igralištu su to roditelji. Oni su ti koji su odgovorni za ponašanje djeteta. Djetetu koje vrijeđa drugu djecu trebaju objasniti zašto nije u pravu – a ne vrijeđati djecu šakom.
Stoga roditelji moraju naučiti svoje dijete da ako je uvrijeđeno, a sukob nije riješen verbalno, treba se obratiti odraslima za pomoć. Mnogi roditelji ne prihvaćaju takvu taktiku jer se, po njihovom mišljenju, na taj način dijete nikada neće naučiti braniti. Ovo je krivo uvjerenje. Pribjegavajući pomoći odraslih, dijete će s vremenom steći dovoljno socijalnog iskustva i autoriteta za samostalno djelovanje, a oko njega će biti sve manje ljudi koji biraju agresiju. Vrijedno je zapamtiti da tučnjave izbijaju puno rjeđe u odraslom okruženju nego u vrtićkoj skupini. To se nikako ne događa jer se odrasli boje tuđe moći. Oni samo imaju druge načine da zaštite svoj osobni prostor.
Pa, što učiniti u situacijama kada je zapravo riječ o zaštiti života i zdravlja djeteta, a ne samo o dijeljenju igračaka ili psovanju? Roditelji moraju zapamtiti: izravna je odgovornost njih samih, kao i nastavnika u obrazovnim ustanovama, osigurati da takve situacije jednostavno ne nastanu. Malo dijete ne smije biti nigdje samo, ne treba imati potrebu samo braniti svoj život, bez odrasle osobe u blizini koju bi mogli pozvati u pomoć. Ali ako se to dogodi, privlačenje pozornosti odraslih u okolini da pomognu mnogo je učinkovitija strategija od pokušaja korištenja vlastite snage. A kada dijete odraste, možda će tečajevi samoobrane biti korisni u te svrhe.
Međutim, kada je riječ o zaštiti vašeg života i zdravlja, ovo uopće nije situacija koja bi se mogla opisati kao "uzvraćanje udaraca". "Predaja" je vrsta osvete – osveta za uvredu: ti mene, ja tebe, tako da će biti sramota u budućnosti. Obrana u kritičnoj situaciji koja ozbiljno prijeti je odbijanje napada, samoobrana.