Nitko od roditelja posebno ne planira odgajati svoje dijete vikom i međusobnom komunikacijom skandalima. Svatko u početku pokušava izgraditi topao odnos povjerenja s bebom i okružiti ga brigom i ljubavlju. No, stvarni život često se razlikuje od ideja o idealu: roditelji vrište, djeca plaču… Ako obitelj ima dovoljno mudrosti da sama sebi prizna da to nije samo “svakodnevnica”, već pravi problem, onda je prvi korak već se krenulo u njegovo rješavanje. Pogledajmo druge korake u pravom smjeru.
Kriv bez krivnje
Iz nekog razloga razgovori o obiteljskim sukobima uvijek počinju traženjem krivaca. Ovako funkcionira ljudska psiha: u stanju nelagode uvijek nastoji vratiti sebi ugodno stanje. A ako govorimo o ne najvjerojatnijim radnjama, onda je najlakši način da izbjegnete odgovornost za njih prebaciti je na nekog drugog. Nisam ja kriv, bio sam isprovociran, natjeran sam okolnostima, netko drugi je kriv. To će dijete reći, opravdavajući predugi plač ili postupak koji je izazvao negativnu reakciju mame i tate. To će reći i sami roditelji, objašnjavajući podizanje glasa jedni drugima i bebi.
Ovo je put u nikamo – okriviti nekoga za situaciju ne rješava problem, već ga samo pogoršava. Da biste pronašli izlaz iz sukoba, ne morate tražiti krivce, već uzroke poteškoća. To ni na koji način ne uklanja osobnu odgovornost za ono što se dogodilo, ali pomaže u budućnosti boljem razumijevanju vašeg ponašanja i ponašanja vaše djece. To znači da nema potrebe kriviti sebe, drugog roditelja ili dijete zbog ponovnog vrištanja. Bolje je shvatiti što je dovelo do ovog plača i shvatiti kako se skandal mogao izbjeći.
Roditelji ne znače željezo
Najčešći uzrok slomova kod roditelja je jednostavan umor. Suvremeni život zahtijeva veliku količinu živčanih i fizičkih resursa od osobe, a odgoj djeteta u takvim uvjetima je posebno težak. Umor se nakuplja, čak i ako nije primjetan u svakodnevnom životu, a svaka sitnica može postati krajnja točka, nakon koje će započeti skandal. Možda neki drugi put pomiješane čarape ne bi izazvale toliki nalet emocija, ali – prvo su kasnili na poslu, pa su morali stajati u prometnoj gužvi, onda su nenamjerno ostali bez šećera kod kuće – a sada nered u njihovoj odjeći dovodi do vrištanja.
Ako roditelji shvate da je upravo to razlog najčešćeg porasta krvnog tlaka, onda trebaju pričekati trenutak relativnog zatišja i reći sebi naglas: da, zapravo, djeca nisu kriva, a mi nisu krivi – svi smo samo umorni. Sljedeći put situaciju ćete sagledati s psihološkom prtljagom ove svijesti i bit će vam lakše kontrolirati svoje emocije. Istovremeno, dobit ćete još jedan razlog da sami sebi kažete: ma dobro! Točnost je, naravno, divna, ali vrijedi li ovaj put toliko živaca, i vaših i vaše djece? Ne bi li bilo bolje da sutra mirno samo presložite sve čarape zajedno?
Dijete ima pravo biti saslušano
S druge strane, kod djeteta je najčešći uzrok skandala potreba da se čuje. Moderna obitelj više nije autoritarna jedinica društva kakva je bila doslovno prije sto godina. Roditelji shvaćaju da dijete nije glupo stvorenje koje se vječno mora pokoravati, već neovisna osoba sa svojim željama i potrebama. Ali ne znaju svi čuti vlastitu djecu iz raznih razloga.
Mala djeca imaju ograničene resurse, uključujući izražajne resurse. Još uvijek nisu dobri u izražavanju svojih potreba riječima. I oni sami ne razumiju uvijek dobro što im se točno događa, zašto je to stvarno dobro ili loše. Može biti teško shvatiti stvari čak i uz svu želju djece i mame i tate. Na raspoloženje malog čovjeka može utjecati previše čimbenika, a on neće moći o svima točno reći.
Ako roditelji primijete da je njihova beba prečesto histerična, obitelji bi dobro došla pomoć stručnjaka dječje psihologije. Ne treba se sramiti takvih konzultacija – psiholog može sagledati situaciju iz nestandardne perspektive, a samo to je dovoljno da se vidi što u situaciji nije bilo očito. Ako su drugi ljudi aktivno uključeni u život obitelji – bake, rođaci, dadilje – možda ih je vrijedno pozvati da sudjeluju u obiteljskom savjetovanju s psihologom.
Djeca trebaju zaštitu
Nažalost, vrlo često se dijete susreće s vrištanjem stranaca. Djeca takve neugodne situacije doživljavaju posebno akutno. Uostalom, ako roditelji povise glas, to je neugodno. Ali ipak je situacija pod kontrolom, budući da se radi o bliskim prijateljima. Ali ako stranac vrišti – roditelji na igralištu, netko od zaposlenika dječjih obrazovnih ustanova ili rodbina – to je svakako razlog za intervenciju.
Roditelji bi trebali izbjegavati krajnosti. Jednako su loši stavovi “dijete ni u kojem slučaju ne može biti krivo” i “a priori je apriori kriv odrasli koji povisi glas”. Vikanje na dijete svakako je pogrešna odluka, ali treba raditi sa situacijom, a ne s osobom. Prvo, vrijedi shvatiti što se zapravo dogodilo da je izazvalo takvu reakciju. Da biste to učinili, trebate se obratiti odrasloj osobi, i to mirno i čvrsto, bez obzira koliko vas emocije preplavljuju. Ponekad samo zanimanje za situaciju već može postati rješenje problema – ako roditelji pokažu da im je stalo, spremni su sudjelovati.
Još jedna važna točka je odmah ukloniti dijete iz razgovora. U razgovoru s drugom odraslom osobom sudjeluju samo sami roditelji – tako će se dijalog voditi ravnopravno. “Želiš li nešto reći mojoj djeci? Molim kontaktirajte me." Ova uljudna fraza ne sadrži negativnost ili provokaciju i izbjeći će nepotrebnu oštrinu i pritisak. Ima li odgajateljica pritužbi na ponašanje vašeg djeteta? Vrijedno je razgovarati o učinkovitim načinima ispravljanja njegovih postupaka – roditelji mogu podijeliti svoje ideje o tome kako izbjeći vrištanje u budućnosti ili poslušati preporuke zaposlenika vrtića. I samo dijete može se naučiti izrazu "roditelji mi ne dopuštaju da vičem na mene."