Zašto nam je uopće potrebno samopoštovanje? Da biste razumjeli svoje snage i slabosti i odabrali najprikladnije načine da postignete ono što želite. Kako ne biste obezvrijedili ili preuveličali svoja postignuća, odajući dužno priznanje talentu i uspjehu drugih ljudi. Konačno, kako bismo lakše gradili odnose s drugima. Psihologinja Maria Grigorieva govori o tome kako roditelji mogu pomoći svom djetetu da adekvatno percipira sebe i svoje sposobnosti.
Samopoštovanje se javlja vrlo rano i postaje realno u školskoj dobi
Samopoštovanje, odnosno percepcija vlastitog “ja” uspostavlja se prvenstveno kroz privrženost majci. Upravo kroz odnose s njom i s drugim značajnim odraslim osobama dijete razvija ideje o sebi i svijetu oko sebe – posebice uvjerenje da sam "dobar", povjerenje u svijet. Te se ideje razvijaju vrlo rano, između otprilike 6 mjeseci i 3 godine starosti.
Do 3. godine dijete je već nakupilo dovoljno ideja o tome kakvo je u odnosima s drugima. To razdoblje koincidira s takozvanom krizom od tri godine, kada se beba počinje odvajati od majke, nastoji sve učiniti sama i postaje barem donekle autonomna.
Od tog trenutka pa sve do otprilike 7-8 godine života djeca doživljavaju takozvano normalno napuhano samopouzdanje: dijete sebe procjenjuje kao najpametnije, najljepše, najzdravije.
Na djetetovo samopoimanje prvenstveno utječu značajne odrasle osobe – oni koji ga odgajaju. Ako je majka rano otišla na posao, a zapravo dijete odgajaju baka i djed ili dadilja, onda i oni postaju značajne odrasle osobe. Ono što i kako govore djetetu, kakvo ponašanje prema njemu pokazuju, određuje kako će ono misliti o sebi. Uostalom, on još nema vlastitu predodžbu o stvarnosti, pa svoju unutarnju i vanjsku stvarnost oblikuje uz pomoć značajnih odraslih osoba.
Osim toga, na samopoštovanje mogu utjecati životne okolnosti djeteta. Na primjer, ako je često bolestan i provodi puno vremena u bolnicama, s takvim traumatičnim iskustvom teško da će moći reći za sebe: "Ja sam najzdraviji." Tada će jedna od komponenti normalnog napuhanog samopoštovanja već biti drugačija, niža. Ili, na primjer, ako su roditelji jako zabrinuti za djetetovo zdravlje, ponašaju se prema njemu pretjerano zaštitnički i kažu nešto poput: "Ne smiješ jesti sladoled, razboljet ćeš se", patit će i njegovo samopoimanje.
S početkom školskog života normalno prenapuhano samopouzdanje zamjenjuje realnije. Kad dijete krene u školu, ono komunicira s drugom djecom i odraslima na novoj razini, dobiva prve ocjene i njegova se percepcija samog sebe počinje mijenjati.
Ako je dijete do polaska u školu formiralo pozitivan stav prema sebi, tada mu dosljedno visoko samopoštovanje omogućuje da manje oštro percipira kritike od strane učitelja.
Postupno se unutarnji osjećaj usklađuje s reakcijama drugih ljudi, s povratnom informacijom koju dijete dobiva te razvija odgovarajuće samopoštovanje. A ako mu je obitelj od djetinjstva govorila da je nevaljalac, nesposoban, bili su nezadovoljni njime i grdili ga zbog sitnica, tada će kritika, naprotiv, izazvati još veću sumnju u sebe i samopoštovanje, i samopoštovanje bit će nizak.
Adekvatno samopoštovanje zahtijeva ravnotežu kritike i pohvale.
U našoj kulturi roditelji se često boje pretjerano pohvaliti svoje dijete. Naravno, ako dijete pokazuje opasno ili neprihvatljivo ponašanje, roditelji ga moraju vratiti u stvarnost i odlučno mu reći da se tako ne smije ponašati. Ali stalno kritiziranje, omalovažavanje i povlačenje, bez primjećivanja truda i uspjeha, također nije najbolja taktika, jer tada se neće formirati osnovni osjećaj “Ja sam dobar” i nove okolnosti – poput početka školskog života. i kritiziranje drugih odraslih – može samo dovesti do gubitka motivacije i samopouzdanja.
Osim toga, učestalo kritiziranje stvara strah od pogreške. Osuđujući dijete i uspoređujući ga s drugima koji mu ne idu u prilog, napadamo i samopouzdanje koje, budući da je nisko, ubija želju za isprobavanjem novih stvari i negativno utječe na druge aspekte života.
S druge strane, ako djetetu stalno i bez razloga govorite da je najbolje, da je zvijezda, sraz sa stvarnošću također može postati traumatičan. Važno je pronaći balans između kritika i pohvala, a to roditeljima nije nimalo lak zadatak.
Nije to nimalo lak zadatak za roditelje – ne odvajati se previše od stvarnosti, ali u isto vrijeme hraniti samopouzdanje, pohvaliti uvijek tamo gdje za to postoji razlog, makar na prvi pogled i beznačajan.
Pozitivan stav prema djetetu pomoći će vam da održite tu ravnotežu. Ako obitelj postane mjesto prihvaćanja djeteta, a ne kritiziranja, ravnoteža će se održati prirodnim putem. Tada će roditeljima djetetova postignuća i pozitivne kvalitete biti na prvom mjestu. Nastojat će ga ohrabriti u onome što radi dobro, a nježno, bez kritike, razvijati ono što mu ne ide tako dobro.
Zadatak roditelja je u svojoj djeci usaditi živo zanimanje za sebe i svijet.
Djetetovo pozitivno zanimanje za vlastiti razvoj može se njegovati od najranije dobi: „Ne ide ti dobro? Pokušajmo to učiniti ovako i vidjet ćemo kako će ispasti.” Koristeći ovaj pristup, možete riješiti mnoge razvojne probleme, a ne samo izgraditi samopoštovanje.
U komunikaciji s djetetom bolje je bez uobičajene ispitne paradigme, kada provjeravamo znanje: „Oh, pa ti već znaš slova? Koje je ovo pismo? Što s ovim?" Ovakav pristup je zamoran i uvijek se može zamijeniti obostranim interesom za učenjem: „Ja ću ti pričati o jednoj stvari, a ti meni o drugoj stvari, i oboje smo zainteresirani. Ne moramo polagati ispit, upoznajemo svijet.” Tako dijete razvija živo zanimanje za sebe i ono što ga okružuje.
Naravno, odgoj i komunikacija na ovaj način veliki je teret za roditelje. “Testiranje”, kada mama ili tata postavljaju pitanja i znaju sve odgovore unaprijed, puno je lakše.
Osim toga, možemo se pobrinuti da naše dijete nije ništa gore od drugih, spremno na zahtjeve svijeta i smiriti se na to.
Ali zadaća je roditelja pronaći u sebi resurs da pokažu interes za dijete, za njegove osobine i načine poimanja svijeta; biti svjestan kako na njega utječu riječi odraslih, manje kritizirati, a više poticati inicijativu. Odgoj je u ovom slučaju i beskrajni rad roditelja na sebi, uključujući i vlastito samopoštovanje.
Fotografija: Collection/iStock